pig from spejs

pig from spejs

ptica što ljubi zvijezde

18.09.2019.

o kako je lijepo biti sam

nisam nešto imala sreće u ljubavi, pa sam se navikla na to i postalo mi sasvim okej. e sad, kako sve ima svoje zašto, ne mogu reći da sam nekad bila u vezi u kojoj sam bila spremna da ostanem do kraja života. svakom je nešto suštinski falilo. i kad sam najzaljubljenija bila, a bila sam, Bog mi je svjedok, mlogo, mlogo zaljubljena, ni tada nisam bila spremna da kažem kakvo sudbonosno da. negdje duboko duboko osjećaš da je frajer šupak, ne sad nešto posebno prema tebi koliko prema samom sebi, i kad te spotakne da će to biti takva jedna neprihvatljiva nelogičnost da ću ja, vakva jaka, past u iskušenje da mu iščupam kakav ud ili prosviram mozak. taki smo mi...strjelčevi da ne kažem srbi.
sad kako sam zagazila u matorost, sad tek ne vidim razlog da trpim išta. ima tu i samoživosti koja prirodno nikne iz samodovoljnosti koja prirodno nikne iz singlnesa. ni seks mi ne fali. sama sam sebi i momak i cura i frajer i švaler, sama sebe pomazim, pripazim, zgotivim, znam tačno đe da se pipnem i čime da se usrećim. još da mogu sama sebe u vrat da poljubim otišla bih u svemir da živim na kakvoj stanici i bilježim frekvencije iz nepoznatih dubina.
i onda nekad dođem u iskušenje da prekinem taj višs srkl ov selfsufišnsi, al čim otškrinem vrata, navali ovo sve moje a ima ga Bože ti pomozi, pa još ako otškrinem na nejač, dobijem samo pitanje šta će meni ovo koje pizde materine kad bi mi pametnije bilo da konačno okrečim ili uzmem da šijem ono što me već odavno čeka ili bilo šta drugo pametno s mirom i bismilom radim.
ne znam više ni šta sam, filantrop, mizantrop, optimista, pesimista, ekstrovert, introvert, al šta god da sam veći sam čoek od većine čoeka koje srećem i već sam se, može se reći, pomirila sa tom činjenicom toliko da me nije sramota naglas reći.
a hoću ljubav. veliku, lijepu, toplu, iskrenu, srdačnu, vječnu, duboku, široku, bogatu, raskošnu...onu što smanji račune za struju svima u krugu od sto kilometara. jer takva je moja. moš mislit.

15.09.2019.

e ne kontam

kafenišem sa tatom neki dan i kažem kako bih, da se odlučim da uđem u stranku, otišla u SDA. oni bi jedva dočekali srpkinja, eto, multikulti, pa bi me vaku finu, pametnu, sposobnu, obrazovanu stavili na kakvu poziciju tipa direktorica vodovoda. da menjamo bre sistem iznutra. kaže tata bravo.
ispričam to komšiji enisu, a on kaže ja s tobom više ne bi progovorio.
znači zadovoljni smo stanjem u vodovodu.

02.09.2019.

da sam znala

spontano sam došla do nečeg što se,
kako sam juče saznala,
prodaje po knjižarama i transurfing zove.

super, sad mogu da se pozivam na literaturu
i govorim stvari tipa -
aman ljudi, kakva su vam to klatna!

mogla sam, za sate, dane i godine
provedene u ispunjenoj samoći,
govoriti da listam scenarije,
proživljavam u glavi početak, vrhunac i kraj
i da prepoznajem raj
ne u uzmi, već u daj.

ili govorim možda
vidovita nisam već sa glavne sise sisam
šta uzimam gledam, šta hoću to risam.
osvijesti i vozi,
ni po rogu ni po kozi
već po sebi biraj istina šta je i koja je tvoja
od beskrajno velikog beskraja broja.

22.05.2019.

ljubav

otkakako sam se zadjevojčila, mogla sam dobiti muškarca kojeg poželim. svijet se dijeli na ljude koji su poželjni, i one druge. oni koji su odrasli da je to što žele dostižno, drugačije žive od onih koji su navikli na neuzvraćenu ljubav.
jado može dobiti ljubav svog života, a ken i barbi završiti skenjani na barbituratima, što se toga tiče, pravila, naravno, nema.
ali što se svega ostalog tiče, ljude umnogome određuje to - koliko su kroz život imali prilike da dobiju baš to što žele, a koliko su sticali komplekse i brojali jalove dane.

19.05.2019.

dobar talac

Svijet se dijeli na oportuniste i one druge, običavala je reći moja baba Mirta.
Kako to misliš, bako – pitala sam je.
Pa tako, sine. Na farmi života, jedni muzu, a drugi su pomuženi. Nema slavlja bez smrti. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.
Ali, bako, imedžin ol d pipl...
Baka je više jelou sabmarin, sine, a bićeš i ti jednog dana, daće Bog.

Kad sam se udala, shvatila sam.
Muž je muzao, a ja sam bila mužena. Cijeđeno je iz mene u svim situacijama. Stiskao me je, štipao i gnječio, kao da istiskuje med iz kesice što dođe uz čaj. Cijedio me je kao da ga nije briga šta će biti sa ambalažom. Bacao u pepeljaru da mu šolja ne bi bila ljepljiva, čak i prljavu.
Cijedila su me djeca, sisala me kao kravu, a ja sam uživala, i osjećala, cijelim bićem osjećala, kako je to moja svrha, oduvijek bila, da dođem, da zaslužim taj trenutak kada će moje rođeno čedo da me sisa, da živi od mene. Oh, uzvišenog li stanja, biti majka, ta moć, ta poslastica, ta povlastica!
Isisavala me je i majka, kao da hoće da naplati sve i jednu kap koju mi je dala. Da sam znala, tražila bih da me prebaci na flašicu čim smo stigle iz bolnice. Da sam znala, rekla bih, ne, hvala ti mama na kolaču, sarmi i čistoj posteljini, ali ne treba.
A na poslu, tamo sam bila profesionalna muzara, tamo je svako u radno, a i van radnog vremena, mogao da izmuze unaprijed, na veresiju, na neodređeno i na neplaćeno. Tamo sam se nudila profesionalno kao stjuardesa, ja pružam, jep, dec mi, zategnut sako i širok osmjeh – hepi tu si ju agen!

Moj život je jedan veliki štokholmski sindrom. Jedno veliko sranje sa mnom u glavnoj ulozi, da, jer imam sisu kao niko, i može me se musti i kad se drugima boje rastope, jer, pazi sad ovo – jedna od moje tri životne devize je „ne možeš ti uzeti koliko ja mogu dati“. Hej!

Ajmo još jednom – ne možeš ti uzeti, koliko ja mogu dati.

Paša, izvor je nepresušan. Ima da se našopaš i da zovneš jarane, i familiju, i kući da ponesete, i da ima još!

I onda se čovjek pita kako to, čuj talac se zaljubi u tlačitelja, čuj on je bije a ona ga voli. Čuj to, kako to. Meni to ne može...kako to...fakat...to samo glup...
A prijatelji, ah, prijatelji...
Svijet se dijeli na oportuniste i one druge.

Mislim, pazi ti to, da čovjek kuži kad životinja hrani mladunče, i uskače kao parazit da bi njene žlijezde nastavile da luče. Čisti oportunizam. Jer to je oportunity. Opportunity presented itself. Otvorio se put. U tom beskrajnom gibanju svemira, u preplitanju paralelnih opcija, mogućnosti i scenarija, povremeno se otvori put. Često se otvori put. Ukaže se prilika. Opportunity presents itself. I šta – ništa! Neko se desi da ima sisu, a nekome treba mlijeko!

Tu ljutnji nema mjesta. Šta, uostalom, jedan prosječan svemir može da odgovori na to? Izvini? Oprosti što za tvoju šniclu neko mora da skikne? Izvini što si nekad gore a nekad dole?
Ljutnja je i otrovna i oduzima ti vrijeme, zaista, tu ljutnji nema mjesta.

Ono čemu ima mjesta je savjet nekog mudrog ko te voli, kao recimo bake, koja ti kaže da imaš dvije mogućnosti. Da budeš oportunista, ili ostali.
Ako priželjkuješ treću opciju, ni tam ni vam nego normala, to ne postoji. Život bi ti prošao u strahu da te možda negdje neko ipak muze, u paranoji. Zato ako već nisi onaj koji muze, budi srećna krava. Budi dobar talac.


Stariji postovi

pig from spejs


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
219549

Powered by Blogger.ba