pig from spejs

ptica što ljubi zvijezde

17.01.2017.

tako trea

trea bit skroman i niščim se ne folirat, i nikom ništa ne treba zamjerat nit se ibretit sa kako može i nije mi jasno. trea gleat svoja posla, bit fin kolko se može, ni u čem ne prećerivat.

04.01.2017.

Keptnz log...

jeste vidli šta radi onaj juan francisco casas? le leee i to samo sus bic olovku! kod nas na selu zimoća, al je mnogo lepo kad se pofata zima po granju, psećim brkovima i nanizanim kolicima ispred samoposluge. imamo grijanje vako, nako, plinsko, drvno, strujno, i stvarno nije nikki problem nahajcat vrućinu i dat se u stvaralaštvo, jedini problem je što sam se smamom navukla na seriju o babi vangi, ide svake večeri od devet pa skoro do ponoći, i onda mi se ne isplati setape pravit na spratu kad ću na filmsko veče u prizemlju. imam sto planova i trista projekata. pa se izvrnem i gledam serije na smart tiviju kod mojih. svi moji tivijevi su niđe veze. mali, stari, tehnološki challenged. bez kablovske i ičeg. a ta kablovska, let mi tel ju, teška ubleha. evo četiri godine prođoše otkako je nemam, i kad je negdje nađem, sve reprize onog što sam gledala. sve to nije toliko važno koliko to da me baš briga i da me nimalo ne grize savjest što se ovih dana tako bezočno razvlačim po kući ne radeći ništa. i da, preporuka za film (preporučili meni, pa se sad foliram preporučujuć drugima): 1. Handmaiden (koreanski) 2. Wild Tales (argentinski) 3. Let the right one in (švedski) alahimanet! :*

28.12.2016.

Kako se ono ubacuje pjesma

tri i po godine da sam otišla iz sarajeva. tim odlaskom sam po peti, šesti put ostavila sve i krenula ponovo. ne baš sasvim iznova, imam neke ljude u beogradu, ali u selu nisam imala nikog. sve te godine, svi ti prijatelji, drugari i poznanici su ostali negdje, kod kuće, da piju, vesele se, brinu i tuguju bez mene. opet sam stranac, "ona što je doselila", iako je to moje selo, tatino selo, pa da mi je prvi put, opet tu pripadam. fejsbuk je postao neizbježan za svakodnevni, nenametljivi kontakt. šta ima kod mene, šta ima kod tebe. ja sam tu možda i najaktivnija. slikam putovanja, a putujem mnogo, slikam selo iz hiljadu uglova, sva godišnja doba, a slikam i beograd, uvijek kao turista. izaberem jednu lijenu nedelju, pa se parkiram u centru, i polako knez mihajlovom do kalemegdana. kad dođem u sarajevo, isti sam turista. izaberem neki utorak veče, pa se zguza naguz pronesem ferhadijom i čaršijom, ćurnem u city pub, gledam šta se novo otvorilo, i prijatno se iznenadim. išla sam čak i na vrelo bosne ljetos sama, u dva popodne. i sjela ko gospoja da ručam u restoranu onom glavnom tamo. ni slutila nisam da je onako sređeno i da se naplaćuje ulaz. imam i novu morsku bazu na pelješcu, u malom ribarskom mistu. tamo sam domaća, odem u junu i septembru. proljeće i vrelo ljeto provodim na selu, vrtlarim, posebno volim cvijeće. imam psa, mačke, koke, i ovce. sadimo paradajz, luk, paprike, krastavce, tikvice, ove godine sam posadila patlidžan, bio je divan. bila sam u americi kad su ga napale zlatice. mama i tata su mi sto puta napomenuli kako ništa od tog mog pokusa ne bi ostalo da nisu kupili zlatice. nekad ratujem sa tatom oko zemlje. oko pedlja, doslovno. sve što želim je da zasadim nešto i da poštuje moj zasad. to je tako ozbiljna stvar, da nije čudo što krv padne radi metra zemlje. jednom je pustio ovce na moje mladice, i toliko sam se naljutila da sam se spakovala i otišla za beograd, i plakala u stanu puna dva dana zaredom, umjesto da smo svi uživali na selu kao normalan svijet. selo je divno, nebeski divno. volim da radim sa zemljom, da čekam da proklija sjeme, da njegujem...a branje plodova je pravi spektakl, grand finale, klimaks...drugačije osjećam godišnja doba, osjećam pod stopalima kako se zemlja zagrijava i hladi, i više me ne zatiču smjene iz ljeta u jesen, ili dolazak zime. slikam, sad najviše slikam. sve što sam šila, pravila, sve to sada stoji kao neka vještina na lageru, i kad poželim nešto da napravim, znam i kako i gdje. konačno imam prostora u izobilju, radionicu za grube radove, atelje za fine, imam sve moguće boje, podloge, medijume, četkice, makaze, šljokice, vune svile i pamuke, sve mi pare odoše na to, i na putovanja. putujem ko ciganka. sa sela rakije, voća i povrća, pa svuda ponesi slikarski pribor, pa i na more idem sa šivaćom mašinom, platnima i kutijom za alat i konce. da mi je sve najbolje što skupljam putujući, a skupljam prave delicije, pa je jedini način da ih uživam, i sa drugima dijelim, da ih nosim sa sobom. treba mi kombi. i tako...na fejsbuku bih napisala nešto što liči na post na blogu, pospremim misli i poručim koju mudru, i to mi je nadomiještalo blogovanje. a onda vidim konkurs na buci, nekakve pare daju, ajde reko što da ne, ali je bilo za političku blogerku. ko počnem nešto da filozofiram, ali mi naporno, uslovljena sam, i premda bih se tu i tamo nešto besciljno olakšala, ipak je to svo pisanje u nekom službenijem folu. nisam pobijedila na tom konkursu, ali jesam na sljedećem, poslije godinu dana, na koji se nisam ni prijavila. mislim da su me nagradili za dosljednost ideji, jer kad se konkurs završi, i ta navalica prođe, i tako ostala ja da postujem ko nekakav bikn u prilično gluvoj noći blog sekcije. osvojila sam tablet, baš mi valja. i tako eto..živi se..

26.12.2016.

ja pišem

i dalje, kofol ozbiljno blogujem na Buci, a onako svakodnevno obavljivam stvari na fejsbuku, najviše moja mala umjetnička djela koja ovih godina obilato proizvodim. ako me ko poželio i tako to, nek se javi da vaspostavimo kontakt. bizu!

16.11.2015.

đe ste raja

šta ima, šta nema, šta se radi, pišel ko šta da valja?

29.01.2015.

Adieu

bloggeru fala što mi je omogućio da ovo pišem sa terase Iluzijine kuće na Sardiniji. Hvala mu i na uzbudljivim momentima sa Rujkalom Jabukom. Spejsmena bih zamolila da sačuva sve svoje postove, oštampa ih, na tvrdo poveže i pokloni mi za roćkaš.

21.11.2013.

kbuku

svašta mi se nešto zgadilo. zgadilo je prejaka riječ, ubi me. svašta mi je nešto postalo bezveze. pametovanja, prenemaganja, preseravanja, preuveličavanja, pre, pre, pre... ne pišem jer - šta da pišem? kopam stara pisanja i kontam, vidme - sve sam znala. bila sam feng šui umjesto sultana! sve više znam da ništa ne znam, al sad fo ril. a opet, ha prnem, neka padanja u nesvijest - ijaaooo, pa i to znaš? a otkud to znaš? a kako ti to sve znaš? jesi li išla u školu za te stvari?
pa jesam, jebiga. samofinansiranje. dok su drugi pravili djecu i drndali se sa svekrvama, ja sam učila ove neke druge stvari i sad znam. ic onli nečrl.

nije to ništa posebno, samo ove svakodnevnosti.

još uvijek ne znam dokle ovi strahovi. znam kako se protiv njih boriti, ali mi se ne da. kano izgubiću identitet. i entitet.

da sam voljena, jesam. da još uvijek ne mogu da halalim svim onima koji su me jebavali što sam fina, ne mogu. još sam mlada. ko im jebe mater.

i tako. čekam seriju. pijem viski. dobro je. počinje serija. ćao.

14.11.2013.

novi stan nova nafaka

e evo mene...

ima već i godinu dana kako sam se proglasila indigo djetetom, i tako sam rahat otad kad naletim na neki svoj autistični fazon, da mi je žao što nisam i ranije. ne volim da me svako dodiruje, rado se dodirujem s kim mi se dodiruje. osjećam se kao neki katalizator, turbina, neki provodni sistem sa dodanom vrijednošću, samo je pitanje u kakvom ću se okruženju naći. ako je dobro, dobro je, ako je loše, loše je...toliko je u meni počela da vlada ta uloga da je ovaj moj ljudski, intimni identitet pao negdje u drugi plan. iznijela sam se, kao vruć krompir, iz situacija i kombinacija koje su mi škodile. get d fak out of there, što bi se reklo :)

i stvari se evidentno mijenjaju, nešto što se godinama vuklo odjednom više nije tu. promjene su tako raznovrsne, tako čudesne. imam više povjerenja u sebe, i kao da sam skromnija! više slušam, a kad pričam ili oduvam, poentiram, zakucam, jebem kevu, ili nešto blebećem istovremeno razmišljajući šta ja to pričam i kako da elegantno prekinem. znači blebetanje je tu, ali ga već posmatram kao žohara, strano tijelo, mrskog neprijatelja koji još uvijek ima ključ od mog stana.

kako se to odmah gore negdje evidentiralo, krenuše mi se pojavljivati ljudi koji pričaju sa većom žestinom i porivom od mene, tako da sad mnogo više slušam, pa čak i kad blebeću, radije slušam njihovo nego svoje. a vježbam i prekidanje njihovog. "ozbiljni" pristup najčešće koristim - hej, to je negativa, ja sam nekakav provodnik, desiće nam se bedak, ne šalim se, odmah promijeni temu.

to mi je priča. isto čovjek iz budućnosti. kažem vam, indigo furka me spasila, valjala miiiii, ko slabo ko :)

šalu na stranu, ide mi to. joga, vege, zodijak, feng šui, priroda, rad...to su epiteti koji su na meni ostali. plešem na muziku koja mi najviše godi uvu, ako se masiram, masiram se kokosovim uljem, a ne parafinskim sa aromom kokosa, prelivam kolač od domaćih jabuka javorovim sirupom umjesto čokoladnim prelivom, i živim, gdje stignem i koliko stignem, to što želim da živim. i stvari se mijenjaju.

 

29.10.2013.

hola

stvari idu nekim svojim tokom. ja okom, one tokom! ja skokom, one tokom! ja cviker za oko porculan za zub, one tokom!

niko me ništa ne pita, i za sve me se živo pita. koje pločice, šta da ti pošaljem, koliko da otškrinem, koliko možeš, koliko hoćeš, koliko ostaješ, kad ideš, kad dolaziš, kad planiraš, šta planiraš, s kim planiraš...a ja, šta god krenem da kažem, u dubini grudi osjećam da sve ide svojim tokom. ja imam samo želje, vizije, maštanja, snove, i ovo tijelo. a i šta me briga! pogotovo kad imam želje, vizije, maštanja, snove,...

04.05.2013.

Veliki petak

kaže mama, služba je u pet. u svim crkvama u gradu, ona će u Sabornu, ja ću na Pofaliće. lijep dan, sunčan, u crkvi ni toplo ni hladno, završi se služba, cjelivamo plaštanicu, pa prolazimo ispod nje, dvadesetak staraca, jedna mlada žena u pravoslavno-hipijevskoj suknji, jedan besprijekorno dotjeran muškarac, i ja. puštam penzionere koji se kano gurkaju ka plaštanici, neki pužu, nekima svi govore - ma jok, nemoj ti..valja se sagnut, provuć ispod stola. na prvi aj kontakt starci pričaju šta ih boli, ne znam kad prije saznah da je dedi baba u bolnici i da on sam sve mora. i kako bole kukovi babu koja je tako tipična črč baba sa frizurom i nacrtanim obrvama da sam odmah pomislila na Luzu, i kako bi je ona tačno takvom zamislila. sveštenika tradicionalno ne razumijem, ali znam o čemu se radi, i analiziram kako je oslikana unutrašnjost, Očenaš iskovan u velikom prstenu - lusteru, gledam ukrasne vitice, detalje, uglove, proporcije, velikog Hrista na svodu kupole. temperatura idealna, svjetlost idealna, sunce, miris tamjana i energija bogomolje...hop, završi se. sat vremena je trajalo. sjećam se Velikog petka u nikšiću, išli smo u crkvu stalno, redovno, nismo o tome razmišljali, to se podrazumijevalo. postili smo, pričešćivali se, a za Veliki petak i tri sata bili u crkvi. elem, ovo prođe za čas. prošetaću vilsonovim do kuće, koraka laka, pjevušim u hodu, premda na Veliki petak ni ckrvena zvona ne pjevaju. srećem dadilju, koja inače uvijek sjedi ispred svog ulaza u komšiliku, na klupi potpuno drugog komšiluka, negdje na pola puta. otkud ti...otkud ti...čula sam ti se s mamom...slaba je...kaže ići će u crkvu..kao da sam je probudila...ne pazi se ona...pretjeruje...bla bla, pozdravimo se. od pola sedam sam počela zvati mamu. na fiksni mi se javlja sekretarica, na mobilni govorna pošta. sedam sati, nema je, osam sati, nema je, pola devet, pada mrak, nema je. počinje da me hvata panika, tata je na putu, a ja nemam ključ od stana. ako joj je pozlilo, treba razvaljivat protivprovalna vrata. devet sati, nje nema, od panike mi naviru suze i nestaje mi daha, uvlači mi se užas u crijeva, guglam dokad traje...zar duže od tri sata, zar duže od četiri?...pa nije moskva...nigdje nema svježih informacija o održavanju službe. Veliki petak, najtužniji dan, Veliki petak, ne zvone zvona, Veliki petak, ne služi se liturgija...sve podsjeća na tugu i smrt. od užasa sam izletila iz kuće, tražila je po prodavnicama u nadi da je u povratku svratila pa se zadržala, i kako mi unezvjerenoj na parkingu postaje jasno da je skoro pola deset, da hoću da crknem od straha, zovem tatu...a on kaže...nije to normalno...to nije dobro... nije dobro, govorim ja... pu, jebem ti, kad ja ne mogu s mirom da proslavim ni Veliki petak...govori on dok panično razmišlja, meni zvone uši od toga što je upravo izgovorio, a čujem ujaka miru kako mu govori...Veliki petak se ne slavi, već se tuguje... sačekaćemo još malo, pa ćemo vidjeti, govori tata. hodam ulicom, hoću da vrištim, uveliko je noć, pola je deset, Bože moj, Bože moj...pomozi kako znaš, mada mi je nešto u dubini duše govorilo da se desilo ono najgore. osjetila sam ga duboko, duboko i istinito, odživjela sam agoniju da joj više ništa nije trebalo dodat. fiksni sam nazvala oko 300 puta u nadi da će mi se svakog trena javiti sa riječima - evo, samo što otključah - postaje besmisleno pokušavati, odavno je trebala biti kući, da farba jaja. Bože, kako sve postane poetično kad misliš da je kraj... taman sam ispred zgrade kad zvoni telefon u ruci - mama najbroj. ridam čela naslonjenog na samoposlugu, hvatam dah, jedva čujem kako joj je žao što sam se prepala, dugo je trajalo, čim je izašla iz crkve upalila je telefon... takva razjebana, da prostite, i uplakana sjedoh sa komšijama da trznem nešto ljuto, ne bih li se malo dozvala i iskulirala. pričamo o starcima, kako se stalno neko zbog nekog prepada, što o starcima, što o djeci...u to se začu škripa kočnica i sudar, a dijete od komšija baš u tom pravcu zamače na bicikliću. poletjesmo sa stolica, trčim iza ugla i kontam, Bože moj...Bože moj...dobro je, sve je u redu..hvala Bogu.. ako si se na Veliki petak spremila za crkvu da osjetiš život i smrt, vjeru i nadu, svesrdno se pomoliš, pa evo ti! malo ti je sat? šta kažeš na četiri i po? jel ti to dovoljno dugo? da si išla sa mamom u Sabornu, ništa se ovo ne bi dogodilo, ali bi stajala u crkvi četiri i po sata i slušala o stradanju. danas sam ostarila deset godina. to sam htjela da podijelim.

25.04.2013.

il cuore

I wanna fall in love

24.04.2013.

ima posla

nema radnika.

29.03.2013.

šta se radi?

sudbina mi je ovih dana nanijela toliko obaveza da sam prvi put počela ispisivati planer. ovoliko ovoga, pa onda ovo, mali odmor, pa prelaziš  na ovo...prevoda ima svaki dan, narednih mjesec dana. hvala Bogu, u ova krizna vremena, stoji, ali su neke druge stavke iz planera daleko primamljivije. a jesu li? 

radi ono što voliš, voli ono što radiš

promijenim muziku, promijenim perspektivu, pa sa svježim vazduhom u plućima gledam isti tekst. budim ljubav u očima koje ga iščitavaju, udišem smiraj u ruke, ramena, voli to što radiš, voli ovo, voli sve što radiš, polako...jer stalno nekud hajcam, i stalno se nekom obećavam, i sebi stres namećem, i pod takvim stresom sve što na gomili volim, dođem u situaciju da pojedinačno otaljavam.

volim da radim, valjda se zato nudim. a nije baš da se ljudi često nude. de, ja ću ti to - srediti, popraviti, napraviti, kupiti... ono neočekivano nuđenje, u fazonu - "time se bavim", "meni je to očas posla", "usput mi je". ako neko pretpostavlja da je u nečemu bar malo bolji, brži, spretniji, ekonomičniji od drugog, plemenito je da se ponudi. to je ljudski.

možda se ljudi ne osjećaju bar malo boljim, bržim, spretnijim od drugih. možda preziru to čime se bave, u čemu su vješti i šta im je usput. kriju svoje poslove kao zmija noge. ne znaš gdje rade, šta rade, za koga rade, koliko rade, i koliko su plaćeni za to što rade. ili znaš vrlo malo, ne što su strani špijuni, već što ti ništa zanimljivo o poslu nemaju reći.

bilo bi dobro da pitanje posla i rada postane transparentnije, važne su to stvari, i jednako svjedoče o osobi kao i porodični status, na primjer, koji se smatra daleko manje intimnom informacijom. doduše, taji se sa razlogom. nije lako reći da radiš za budžetsku organizaciju, da ti je produktivnost 2%, da putuješ po međunarodnim seminarima, a znaš reći samo "maj nejm iz", da imaš sve beneficije i povlastice i platu veću od profesora na fakultetu. ne znam krije li ko da radi za 400 maraka.

ako je novac potvrda vrijednosti rada koji smo proizveli, tajiti novac znači tajiti rad, a taji se samo onaj rad koji je sramotan. ili si se prodao, ili si ukro, ili se bojiš da će te pokrasti. ko se ubi od rada a pritom i ima, taj nikom nije nejasan. u superhik vremenima bogati kradu od siromašnih, a siromašni jedni od drugih. svi su razlozi tu da se počne otvoreno govoriti o poslu, radu, pa i zaradi.

zamišljam kako svi rade ono što vole i stalno se nude.

25.03.2013.

homostresualci

jeste li nekad čuli da žena pati od PTSP-a?

kao da je PTSP rezervisan za vojničke rovove, borbu prsa u prsa, nešto tipično muško.

mislim da polažem sva prava na jedan solidan PTSP, i priželjkujem da se prema meni postupa sa pažnjom i razumijevanjem. eto ga. rečeno. 

 

14.03.2013.

you're in the army now

evo me, u sitne sate, prebiram stare fotografije. nikad sasvim sortirane, nikad prečišćene, po subfolderima subfoldera, pod sumnjivim imenima, izranjaju godine kojih se više i ne sjećam. stari se. vidim to po teškom podnošenju svirki u zagušljivim lokalima. ne mogu, trujem se na licu mjesta, sušim se kao smokva, slušam konvoj, a u stvari slušam sarajevo, opraštamo se, gledam glave, koga poznajem, ne mogu da dišem, ni plešem, ni pijem, ni pušim, ni pričam...ne mogu ništa od radnji koje se rade u kafiću, na svirci. ne mogu. hoću na uvce, došlo doba valjda, hoću i odjeću po mjeri, i namještaj po mjeri, možda, izgleda, ali kafane nekako ni sa koje strane ne ostah željna. pola ljudi sam upoznala kroz obrazovno-kulturne institucije, drugu polovinu kroz kafanu. život ulice sam elegantno preskočila, ali i tebe sam sita kafano!

gledam slike i vidim prirodu, izlete, festivale, koncerte, izložbe, vidim fine stvari, zdrave stvari, vidim zanimljiv i predvidivo nepredvidiv život. sjetna sam, valjda je to i đir sa starim fotkama, a istovremeno se pitam - gdje stade sve to? gdje stade u mene, a osjećam se kao beba. smijuljim se na rupe u sjećanju, želim da zaboravim toliko toga, sva sam u prošlosti, u toj masi ljudi, gradova i događaja, ne mogu više, the power of now, the power of now, i sve ide kako treba dok te ne ošamari neka stara slika na kojoj si mlad i drugačiji.

što sam starija to sam manje tužna, hvala Bogu. jeste mi koža lijepa na slikama iz ranih dvadesetih, ali mi je duša siva, zabrinuta, konstantno zabrinuta za juče, danas, sutra, tad sam sve učila, tad sam sve slušala i sve gledala, tada sam upijala svijet jer zlu će trebati, a neko reče da pametni ljudi rješavaju probleme, a genijalni sprječavaju. uz dužno poštovanje mojoj genijalnosti, ipak nisam dovoljno brinula o sebi. ko brzinski prepiše ispit za šesticu, da bi dao đon kolegi koji ga natenane prepiše za desetku? u negenijalnim disciplinama završim i zadnja. svima redom pravim frizure, pa na kraju nema vremena za mene. pusti ovog, pusti onog, propusti penzonere, trudnice, retardirane, zanemarene, ogorčene, agresivne, opasne, zbunjene, šizofrene, nesvjesne...i autobus je već pun, kino je rasprodato, nagrade podijeljene, fotelje zauzete. još uvijek ne znam koga da ne propustim. bezobrazne, to sam naučila. a opet, bezobrazni su jer su ogorčeni, zanemareni, zbunjeni, šizofreni, nesvjesni, agresivni. valjda zato bježim u prirodu. da propuštam medvjede ali se trkam sa miševima. da znam čemu se ja povinujem, a šta se povinuje meni, da nemam problem sa tim. za prevenciju je kasno, za genija je kasno, trebam biti pametna.

fuck.

(post započet sa mislima zakopanim u osamdesete, na radiju je zasvirao status quo) 

11.03.2013.

sve ove budalaštine su sasvim u redu

u posljednje vrijeme se pojam fraktal tako često javlja u mojoj stvarnosti, da mi se čini da i vrane frakću.

sa granicama između svijetova sam na ti, kao što prelazim ove bosansko-srpske, bosansko-crnogorske, crnogorsko-albansko-makedonske, vidno polje reaguje na turbulencije, pa nekad mislim da se mijenjam, a nekad da trebam kod očnog. da mi kraj oba oka kaže šta vidim, u oči.

čvrsto tlo pod nogama, ispucalo kao arizonska pustara, se začas raspe, pa ostanem samo sa po stubićem ispod svake noge, nekad mi prsti vire, kao preko ruba sandale, ali uspijevam da stojim. kad spavam, dobijem četiri stubića za četiri nogare kreveta. mimo toga i oko toga vitlaju vjetrovi, duhovi, slike i prikaze, simboli, zastave, pejzaži i vizije. vibriram od muzike, ljudskih glasova, izgovorenih kletvi i milosti tepanja, mene nosi mutna rijeka, što veli ona baba, a u toj rijeci buljuk raje, plutamo ko zrna pasulja u čorbi, i svako ima svoju viziju čorbastosti, a mnogi sličnu, ili istu.

bavim se mehanizmom djelovanja misli, pakovanjem, švenjem i kuvanjem. ponekad osjećam sadašnji trenutak, kao sad, kao sad, kao sad, i radim nešto drugačije, unlike me.

već mjesecima sa mamom vježbam korištenje fraze "jeboga ti". može se reći da ćemo tu psovku obje koristiti dok smo žive, zaista, sasvim se odomaćila i ne prestaje da nas nasmijava. ovih dana sam odjednom uvela "e u piiiizdu materinu!" i "jebote!", tako da se već može reći da psujemo onako normalno, zdravo, po vuku (misli kako psuješ, i psuj kako poželiš). mama je reprogramirana psovke-vajz što je, u mom svijetu, čudo neviđeno! (jebote!)

dobri ljudi izbijaju iz šuma, sve ide svojim tokom.

a sada bih rekla par riječi o pincetama

pincete

(uvijek se sjetim mog druga vanje iz nikšića koji je zezao lokalnog turbo-džibera da se ne kaže pinceta nego pincentna, hahaha, vanja...)

ima ih malih, zašiljenog vrha, i onih ravnih, i ukoso. ima nekih zakrivljenih, anatomskih, i onih nekih koje ne znaš odakle ti, koje savršeno hvataju. one ne pokidaju dlaku, one izvuku i korijen, i onu ovojnicu, i svakoji trag dlake iz njenog prirodnog staništa, izvuku je ko mokar leš, da praktično i ne osjetiš. one u letu hvataju nevidljive dlake sa crnim korijenom, one detektuju i unište prijetnju prije nego izraste, te se pincete gube i vraćaju, kao stari prijatelj, te se pincete vole, pa makar tako savršeno hvatale samo na jednoj strani. svakodnevno se u svijetu proizvede bezbroj loših, nekvalitetnih pinceta. to su one iz kineskih manikir futrolica, to djevojčice kupuju jedne drugima za rođendane. tu ideju pincete, predmet koji nikad neće doživjeti da ponosito iščupa dlačicu kako su bogovi depilacije zamislili. sve te pincete, i svi metalni jezičci sa hemijskih olovaka, se mogu pretvarati u divne ukosnice.

no da se vratim na temu.

da nam pasulj vazda bude čorbast po volji!

:)

 

 

 

04.03.2013.

Bože spasi, Bože pravde

ni sama ne znam kad sam otišla iz sarajeva. ponedjeljak, čini mi se. u ludilu ribanja svih perivih površina u sklopu pripreme vraćanja iznajmljenog stana njegovom stvarnom vlasniku, haosu pakovanja, praznom akumulatoru, bihamku, kiši, puntiću punom ko oko, dođoh i do sela, pa evo, i do beograda. prehlađena sam, poslije godinu i kusur, boles mi je dohakala. ničija nije do jutra gorjela. umorna sam. tužna i umorna. prazna, tužna i umorna i slinava i bolna. govorim sebi da imam puno razloga da budem srećna, ali imam i da budem tužna, pa se sjetim luze, i savjeta da je i tugovanje dravo, pa koristim ovu slinavost da prošvercujem koju suzu plakanja radi. rts upravo prikazuje lud, zbunjen, normalan. eto koliko je daleko tamo daleko. gledam jovana memedovića i emisiju sasvim prirodno i govorim mami - e to je meni frajer. mama ga progugla i nađe kako je rekao da ponajvoli žene koje sve mogu same. moj jovane, ima li te u još kojem primjerku. a beograd...skup. zezam se kako ću sve donositi iz bosne, a zapravo se ne zezam. ne mogu više ni u superxafs a da ne posmatram one silne prodavače što rade do deset naveče. ništa mi, hvala Bogu, ne fali, osim jedan Memedović, da živimo ovo sve zajedno, sasvim prirodno. a fali, i ne fali, i jebajiga, aj znaj dokad čovjek ima kuveta za promjene, i nove početke, i suočavanja sa prošlosti, i deveranje sa mahnitom familijom, i... vala da mi se nešto posebno živi ovih dana, i ne živi. ali biće kako mora. Bože spasi, Bože pravde...šta drugo...

24.02.2013.

komedi tajm :)

19.02.2013.

srećan nam put!

sve se ovo ovdje vrti oko Sarajeva. i počelo je tako što sam u redakciji efm radija čula da zoka piše neki seks blog na blogger.ba, te tako i ja postah skoro pa devetogodišnji bloger koji će, evo, na izdisaju svoje prepričavajućke etape, shvatiti koliko je veliko i važno na primjer bilo ono ".ba".

Sarajevo. Bosna. Bosna je naša, njihova, svačija i ničija, prkosna od sna, bla bla...bosna je na kraju šizofrenično eterično biće čija te neuhvatljivost plaho nervira, a priroda opija. ona Bosna koja je utkana u čvorove moje duše je Sarajevo, čak ni čitavo ono, već djelići, komadići dovoljni da se ispuni jedna sudbina, jedna duša, jedna ja. komadića ne fali, usfali duše.

sve se ovdje vrti oko duše, izgleda, čeknimo, čeknimo, nije li Sarajevo baš sinonim za to, tu neku dušu dobru kao rijetko dobro vino, tu neku posebnu finoću koja se ne rađa nigdje drugo već tu, u Bosni, pa eto u Sarajevu, pa ima i toplinu, i širinu, i nekakvu spremu za bijeloga svijeta.

ovo je kao neki kotao života i smrti, kad ključa, ključa konkretno, kao vruć puding, i kad ključaju govna, baš naprave svinjac, a kad ključa dobro, raspuše se ljepota naša kao maslačak, pa one sjemenke polete i preko sedam mora i sedam gora, na sve krajeve svijeta, da tamo daleko dušuju melodiju tople, lijepe bosanske duše.

o Bože moj....

i prokleti i blagosloveni smo. al do jaja.

razmišljam o pojavi sitne duše. šta to uopšte znači, da duša može biti sitna?

velika duša, mala duša, sitna duša, bezdušnost... surovost.

negdje na toj skali osciliramo, velike duše opkružuju sve kao dobre majke, kao dekica koja se prostre na livadu i sjedenje na travi pretvara u piknik, velike duše su toplo obojeni zidovi, možda nekad davno, prije ratova, a možda i u sred rata, one su tiha podloga za one koji vide, po njima se gazi, po njima miševi kolo vode...velike duše žive u prirodi, sa prirodom, uz umjetnost, životinje, različitosti, i bez takvog habitata postaju, kao i svi mi, samo blijede verzije samih sebe, poput zapuštenih životinja u kavezima. potencijalno sjajni, realno žalosni.

došlo je vrijeme za rad, red, i disciplinu, a ta ideja ovdje još nikako da zaživi. vlada se zafrkava, ali vladu na stranu, raja slabo radi, nema osjećaj vlasništva, valjda je u ludilu tom svom negdje izgorila potvrda o vlasništvu nad ovom Bosnom, nad pravom na dobar život, ugasila se motivacija koja pokreće na sirovi rad.

skoro je deset godina da sam se vratila u Sarajevo, i tek sad spoznajem koga sam zahvaljujući njemu upoznala. Sarajevo mi je dalo savršeni posao, bez štele, konkurs iz novina, i ljubav na prvi pogled između mene sa diplomom na ćirilici i pokrivene poslodavke. đe to ima. nigdje, kažu naši što se survaju iz skandinavskih zemalja poluludi od hladnoće. nema nigdje da se najnormalnije znaju običaju drugih vjera, nema nigdje ovakvih izliva emocija i sevdaha i zajebancije i bola, dovoljno ruralni da budemo jedinstveni, i dovoljno urbani da bjelosvjetske face dolaze nama. kinezi nešto slabije. bilo je radnjica, ali valjda potpadnu pod uticaj, završe u kafani, ili na moru, umjesto da vrijedno rade, pa ti miki odluči, il si cvrčak il si mrav.

cvrčak, cvrčak, hljeba i igara, naći će se uvijek dobrih duša da sve umekšaju, i skrenu u pravom pravcu.

zbog sarajeva sam vidjela ameriku, maleziju, italiju, holandiju, upoznala sve, od starih horsaša do premijera i kraljeva, i tek sad, kad smo odrasli, vidim da poznajem umjetnike, muzičare, glumce, pjevače, voditelje, majstore, taksiste, ministre, i da se svakom mogu obratiti ako zatreba. ne znam baš da li bih istu slobodu imala da sam ih upoznala gdje drugo. servilni smo mi po difoltu, nudimo se i kad to ne mislimo, zavaljujemo se kao najveće naivčine. ko zna znanje, taj zna da halali, ko ne zna, ovom prvom pravi posao.

satić kuca tika taka, svako jutro budi đaka...

učenje, škole, katastrofa. ali nazire se svjetlo na kraju tunela. lično poznam sjajne ljude koji rade na tome da djeca odrastaju zdravo i sretno. navijam za reformu obrazovanja, to je glavni prioritet!

moje znanje prolazi kroz proces materijalizacije. imam pune ruke posla, u svakom smislu. imam vremena za ljubav i za rad. sa ostalim sve rjeđe i kraće eksperimentišem. valjda sam više naučila od čega sam dobra a od čega ne. povuče me ta duša bosanska da budem nečem podloga, da budem muzika u liftu, da oplemenjujem uvo turbo folkera i zvučim isprazno kad Boćeli uđe u lift. da budem detalj koji će putniku namjerniku ovo mjesto učiniti prijatnijim. da budem fina nenametljiva ćelija organizma. ali prc. organizam je trenutno bolestan, traži se nanotehnologija, ekspresna rekonstrukcija najedenog tkiva, nikakve hipi ćelijice neće pomoći ovom frankenštajnu od države da postane pristojno biće, već timski rad stručnjaka posvećenih stvaranju zdravog društveno-geografskog organizma. agresivna dobrina, to je jedino rješenje. to je posao nove generacije, djece rođene iza rata. naša agresivna dobrina je bila globalne prirode, kad nas je rat razaslao da svjedočimo zblanutim strancima o crvenom pasošu, vikendicama i ljepotama neke male zemlje na balkanu. imali smo mi svoje misije, i mnoge smo živote dotakli ovom zemljom, i ovim gradom, pa i tim ratom. koliko smo samo ljudi rasplakali i ganuli pričama o dobru i ljepoti i životu. jer, bilo je dovoljno zamomčiti se ili zadjevojčuriti u prijeratnom Sarajevu da se ne stidiš svog manira, gdje god se našao.

ko je ostao u ratu, bio je u ratu, i žrtva je rata sve dok rat još uvijek u njemu živi. a rat se mirom izbija, i radom popravlja, ali srećnim radom. radom sa dušom.

opet duša..a hranilice duše presušuju. muzej zatvoren, kultura grca u besparici, propadaju arhivi, kinoteka, a prosječan 30-40-godišnjak svira kurcu. zato više ne pišem. ne mogu da me, u ovoj starosnoj kategoriji, uhvate sa kurcem na usnama, da prostite. to je otimanje hljeba od usta (ili eto kurca od usta) onima koji od toga, nažalost, žive. često čujem "nema svako sreću da...", pa nema, nema niko svaku sreću, ali ima neku svoju. alergična sam na kukanje poslije Sarajeva, ovu postojbinu kompleksa žrtve, sa opsadom kao krunom od trnja.

majčina je ljubav najposebnija, majci hvala.

živi, zdravi i sretni bili!

13.01.2013.

Bog čuva budale

zaših se ja u svetu nedelju...neka mi Bog oprosti, ne radi se o koristoljublju, već o slavi Njegovog davanja, ponizno molim za oprost, ovim slomljenim plećcima i razmahanim krilima!

kako sam sočno pričala priču o paljenju smeća i glupim ovcama koje se mogu zapaliti. znala tada nisam da se vuna teško pali, ništa o vuni zapravo nisam znala, a evo me sad sa vrećama čiste runske po ćoškovima dnevne sobe i registrovanim domenom za fjuča biznis.

da vam kažem kakve jastuke pravim - bajne. mirišu na lavandu, a malo li sam znala da mirišu na lavandino a ne na lavandu, no dobro, imamo strinu na kot dazur, naručićemo svit frenč levenda za antimoljčenje i opušten san, i učiti, čitati, istraživati...nemam kapi slobodnog vremena, i kad ništa rukama ne radim, mozak mi prebira tisuće informacija i proračuna. 

no dobro. alajv en kikin što se kaže.

što još Bog čuva budale...da (napisah naslov prije par sati)...čekajuć maminu pitu skontam iskoristiti nešto smrznutog pomfrita i ribljih štapića što se muvaju po frizu. tutnem sve na papir u rernu, pa istresoh onako jadno i suvonjavo na tanjir. nerado gricnuh, a umjesto zadovoljstva u centru za krispi džank fud osjetih nekakvo gađenje, mrtvo brate to, i to mjesecima, možda i godinama, aj znaj ko je to kako i kad i šta peco, brao, pržio...te ja fino ispljunuh. bome i usta oprah.

to nije hrana. dormeovo čudo nije jastuk. Fecalex® vlakna nisu nikakava posebna kosmonautska vlakna zbog kojih jastuk vrijedi 150 KM, već riječ koju sam upravo izmislila, prepoznatljivog korijena, kojoj ono malo R valjda daje kredibilitet. vuna je savršeno vlakno. vune, u "vunenim" varijantama popularnih proizvođača krevetnina, uglavnom ima u tragovima, i to u navlaci, pa čak ni vuneni jastuci nisu vuneni.

pitam se, majke mi, šta sam dosad jela, na čemu spavala, šta radila, čime se bavila, o čemu razmišljala...koji su zaludi mene paralisali, a još sam se kao nisam dala!

Bog čuva budale!

i što bi rekao moj dobri, dobri vunovlačar Bahrudin, ljudi se bude.

neka Bog čuva i budne budale :)


Stariji postovi

pig from spejs


volimo

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
166616

Powered by Blogger.ba