upalio mi se zub, otekla mi je vilica, kao da imam tenisku lopticu u ustima. boli užasavajuće, ne smijem zube spojiti već danima. pijem antibiotike i pejnkilere i većinom se izležavam. jedem kašice. svrbi me prezategnuta koža.
zubi...dohakaju i najjačima.
stanem, kao mačka, na prozor pa gledam kako veju veju pahulje.
vjetrovi ih čas vitlaju u svim pravcima, čas tjeraju da jure vodoravno. srećna sam što ne moram na posao. što nisam spikerka, direktorica, pilot, što mogu da bolujem kao čovjek, kao žena.
pitala sam zubara - hoću li umrijeti?
nećete, rekao je.
umiri me to. ne znam je li i njega.
u snijegom zavejanom olimpijskom gradu ima i gorih stvari od bezazlenog bolovanja u udobnosti svoje fotelje.
sinoć ležim u krevetu ucuclana u kućni vajfaj i gledam na telefonu na rubu znanosti. gledala sam i kako kinezi bacaju kaveze pune kučića i mačića sa kamiona, i kako im lete šape što su se našle isturene kroz rešetku. gledam mačke, musave i isprepadane, ližu jedna drugu zgovnane u tri kvadratna centimetra, pa se okrenem prema svojoj, ugodno nacaljenoj na radijator i pomislim, Bože dragi...tigrasta kragna za kaputić. moja doktorica mačkić.
bila sam jutros, na nagovor mame, kod doktora mačkića. što ste došli? pa eto, bila mama pa skontala da trebam i ja. što me je boljelo, ne boli me otkad idem na jogu. nisam mu rekla za moju doktoricu mačkić koja uredno otklanja bolove i napetosti, kontam, pogodiće ga.
hoću nalaze krvi i piše, ništa više, ali me svejedno smandrlja i izmacka i prepegla ultrazvukom, samo da bi mi rekao da imam pijeska u bubrezima sa kojim ne trebam raditi ništa, i da mi je dobro što idem na jogu.
ah, roditelji...ne vjeruju da ima smisla da plaćaš jogu dok ne platiš internistu da ti kaže da je dobro što ideš na jogu. vole praškove, ultrazvuke, rengene i rezonance, vole nalaze, savjete kojih se neće pridržavati, i uljuljkanost u ideju da je sama posjeta doktoru polovina zdravlja, i to ona ključna. hajde i to, čudi me što im je porodična posjeta internisti draža od posjete restoranu ili izletištu.
curka krvca junačka iz vene, a ja razgledam one pipe, bočice i praškove, razmišljam o farmaceutskoj industriji, doktorima ovakvim i onakvim, o intuiciji, o dostupnosti informacija, o izlječenju i samoizlječenju, o beznađu, strahu, ignorantnosti. razmišljam o vremenima u kojima za male pare u krevetu možeš gledati tv na telefonu, i za velike saznati nešto što možeš znati i besplatno.
kaže mi drugarica sinoć na telefon, bolesna sam, i baš sam poželila da me neko tetoši. da mi donosi čaj i da me nasmijava, uvijek ja to drugima radim. obećah joj da ću doći da me vraća po tri puta jer je čaj presladak, nesladak ili prevruć. ljude treba posebno voljeti kad su bolesni, mada, treba ih posebno voljeti i kada su zdravi.
bila bih sretnija da sam jutros otišla u ordinaciju za ljubav - kad me pita što ste došli, da imam šta da kažem.
Pravila su uvek tako stara,
zašto moram njima da se klanjam?
Nije važno, pričaj mi o sreći,
nešto lepo kao čokolada.
Ovaj put je porodično stablo,
mali prostor koji tako volim.
Sve je spremno, to je moja snaga
nežni ljudi različitih strana.
pozvana sam na maskenbal ljubitelja naučne fantastike.
prvo pomislih, biću keptn ketrin džejnvej. a onda skontah da je fino što ja nju gotivim, ali da i nije neki lik za kostima.
budi ketvumen, kaže mi drugarica.
ketvumen?
...imam crnih uskih špicastih stvari, set sad već možda i bajatih samoljepljivih noktiju, te pravu, živu inspiraciju u koju već dvije godine gledam, i ne mogu da je se nagledam...valjaće i da se krećem kao ket, taman da se jogijevski istežem i smireno dišem...ketvumen! zašto mi to nije palo na pamet?
pritom, ako sam nekada u životu imala pri ruci šivaću mašinu, igle, trake, konce, materijale, šljokice, bobice, ljepila, boje i lakove, to je sad. taman su prošla i crvena slova u kalendaru.
povod, masa puta ubrzanje...baš mi je drago što sam pozvana!
Nije lijepo ono što je lijepo, vec je lijepo ono što nam se sviđa
· Jeste li primijetili? Svatko tko je sporiji od vas je idiot, a svatko tko je brži je ludak?
· Iza svakog velikog muškarca je žena koja koluta očima · Odjeća čini čovjeka. Nagi ljudi imaju mali ili nikakav utjecaj na društvo · Prihvatite da ima dana kad ste golub, ali i dana kad ste kip. · Savjet tražimo kad već znamo rješenje, ali nam se ono ne sviđa. · Mladost prezire posljedice, i u tome je njezina snaga. · Oni koji su prepametni da bi se bavili politikom, kažnjeni su vladanjem glupljih · Dok razmišljamo što bismo trebali započeti, trenutak za početak već je istekao · Kompromis je sporazum između dva partnera po kojemu svatko dobiva ono što nije želio. · Sretni ljudi ne gledaju na sat. · Može li se itko sjetiti kad to vremena nisu bila teška i kada novaca nije bilo malo? · Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće. · Kreativnost je kad sami sebi dopustite pogreške. Umjetnost je kad odlučite koje ćete pogreške zadržati. · Nisam dovoljno pametan da bih lagao · Draži mi je pametan idiot od glupog genija · Viski je ubio više ljudi od metaka. Međutim, većina bi radije bila puna viskija nego metaka. · Neženjama bi trebalo naplatiti visoku stopu poreza. Nije pravedno da neki muškarci budu sretniji od drugih. · Velika ljubav i velika dostignuća uključuju i velike rizike. · Prebrzo starimo i presporo postajemo pametniji · Ništa ne možemo promijeniti dok to ne prihvatimo. Osuda ne oslobađa, nego uništava. · Ne usuđujemo se ne zato što je teško, nego je teško jer se ne usuđujemo. · Nikad ne kaže priroda jedno, a mudrost drugo. · Ako prihvatiš i nahraniš izgladnjelog psa, pas te neće ugristi. To je najbitnija razlika između čovjeka i psa. · Prvo mi sami stvaramo navike, a onda navike stvaraju nas! · Nije problem u tome što problemi postoje. Problem je što većina ljudi očekuje suprotno i misle da je postojanje problema već problem · Ima slikara koji promijene sunca u žutu mrlju, ali ima i drugih koji pomocu svoje umjetnosti i inteligencije promijene žutu mrlju u sunce · Žene imaju jednu nepravednu prednost u odnosu na muškarce – ako ne mogu dobiti ono što žele pameću, dobiju to glupošcu. · Vjera u koju se sumnja, mrtva je vjera. · Prokletstvo braka leži u tome što se ljudi prečesto zbližavaju u svojim slabostima, a ne u snazi. Svatko traži nešto od onog drugog umjesto da uživa u davanju. · Ljutnja nije samo neizbježna, nego je i nužna. Jer na njeno mjesto dolazi ravnodušnost, najgora od svih ljudskih karakteristika. · Žene i mačke će uvijek napraviti po svome, dok će se muškarci i psi opustiti i naviknuti na tu ideju
danas na jozi tičer kaže kako se misli vraćaju mislitelju. čitala sam da je tako, trudim se da se ponašam kao da je tako, ali živa riječ mi je oduvijek značila više od knjiga i filmova.
tako mi je živa riječ drugog januara ogadila meso, pa sam se gorko napatila sa božićnim ručkom.
sutradan sam podgrijala komad prasećih rebaraca, sjela za sto, rekla sebi "de ne seri" naglas, majke mi, i počela da jedem. nikad mi neoglockanije rebro nije izašlo iz ruku. od straha da ću završiti kao hipi-joga-vege-kreativka s mačkom čija kuća miriše na čudne trave, pokušala sam se najesti mesine i nije išlo.
oduvijek sam govorila kako najbolje kuham bez mesa. kada sam učila da kuvam nije bilo toliko mesa u ishrani, a i to što je bilo, uglavnom je bila neka prerađevina. ne znam što sam godinama naglašavala to "najbolje kuham bez mesa, pa najbolje kuham bez mesa".
da se vratim na hipi-joga-vege-kreativku s mačkom.
to bi bila neka dugokosa polusijeda žena u indijskim haljama, blaženog glasa, u čijoj kući cvjeta smilje i bosilje, baškari se neka lukava mačketina, nešto se slika, svira, čara, zoba, renda. sve ima čudan ukus i miris, i previše podsjeća na prirodu.
kontam, ta mi se slika formirala u ratnim godinama u crnoj gori, kada bilo pojam biti turbo-zajebana-versaće-belavešalica-ribetina. vegetarijanci nisu seksi. indijske dukserice nisu seksi. zdrav život nije seksi. a i mačke su lukave.
e eto mi sad...sad jedem sjemenje i zbavljam rijetka ulja, mačka mi skače po glavi, asanam i pranajamam, horoskopam i mantram, sve čega sam se plašila me je snašlo!
a sve je to moglo da se desi 1995., kada smo upoznali mlađu i dadu i svamiđija, doduše sa slike, kada mi je brat postao vegetarijanac, doduše na šest mjeseci, kada sam zaticala mlađu u sobi kako radi pranajamu koju ja radim tek sada, koliko godina kasnije.
živjeli smo skupa, učila sam masažu, ali joga mi nije pala na pamet. sve što sam ponijela su neke osnovne informacije i svamiđijev lik.
kada sam prvi put ušla u centar za jogu, ugledam fotografiju svamiđija kako prolazi ta ista vrata i kako mu lebde latice oko glave. vidi se, kada malo bolje pogledaš, da bačene latice ne mogu same od sebe zauzeti takve položaje. dođe ljuca na vratanca.
ciklusi se ciklusaju, izgleda. sve u svoje vrijeme dolazi. recimo, danas sam prvi put kupila sebi štapić vanilije, a neki dan pola kila kinoa zrnevlja za osam maraka. jela sam bilo šta, a nikad nisam kupila jeftin parfem. sve ove godine sam svjesno, nesvjesno ili podsvjesno težila turbo-mega-zajebanoj-ribetini koja jede dobro some, ima dobra kola i kožnu jaknu.
meso, kola i kožna jakna se daju kupiti, ali ribetina nekako izblijedi iz priče. savije se od posla, razguzi od sjedenja, dotuče lošom i neredovnom ishranom. u sjebanom tijelu sjeban duh, tako da dobre cvike na kraju posluže kao fin kapak za oči, da se svi poštedimo drame.
kada su mi se ostvarile želje da se bavim čime se bavim i da živim upravo kako živim - nisam bila zadovoljna sobom. mislim na sebe kao fizičko i duhovno biće, svim svojim dostignućima sam bila zadovoljna, i naoko se činilo da nemam razlog da se osjećam loše.
krenula sam reći da je sve počelo od fizičkih simptoma, ali je možda bolje reći da se time sve završilo. u jednom trenutku sam pomislila da nije normalno da se neko mojih godina osjeća tako loše. najviše su me brinuli problemi sa kičmom, premda su se i ostale boljke nizale. moje lijepo tijelo je postalo vješalica za suvišno salo. izgubila sam oblik, boju i sjaj. ličila sam sebi na nekog ko čeka da mu život ne počne, nego se završi.
kažu da je dovoljno da čovjek izgubi 5 kilograma da bude zadovoljan. i ja sam svjedok. kada je tijelo počelo da se mijenja, odnosno, kada je moja istinska figura počela da izranja iz sala, sjetila sam se kako je lijepo biti ja. kada je drugarica predložila da idemo jogu, odmah sam prihvatila. ljubica zna da je joga dobra. kada mi se ogadilo meso, sjetila sam se zašto je dobro zapamtiti da "najbolje kuham bez mesa!". bol u leđima, kritičko preštipavanje tijela, tromost, to je sada neka prošla ja. neka koja je svašta znala, a ništa nije radila.
zašto me niko nije išamaro i rekao mi šta da radim? da ne bi ovog srećnog sticaja okolnosti, mogla sam načisto propasti! znati sve što trebam, i svejedno propasti. mogla sam da think myself to death!
što se tiče drugih stvari u kojima tek treba da se pokaže da sam dobila ono što sam mislila, frka mi je. mislila sam i pozitivno i negativno, i nadala se i strahovala. nemam pojma čega je bilo više.
sad sebi umjesto "ne seri i jedi tu svinju" moram reći "bolje ti je počni mislit turbo pozitivno" dok sudija ne odsvira kraj još jednog ciklusa.
lijepo dišite, lijepo jedite i lijepo mislite, te i meni to poželite!
po meni najdražoj definiciji, podznak u horoskopu je tvoje diplomatsko lice.
imam druga, rak, lav u podznaku. taman je takav, osjetljivi račić sa nastupom kabadahije. priča mi kako je neka astrologinja ukratko objasnila situaciju njegovoj ženi sa:
lav mu je preklao raka!
on je inače "političar" u raji. prodoran, a zna kako da te dotakne kad treba.
naš joga tičer je čikac od šezdesetak godina, suvonjav i sijed. ostalo mu crnog u obrvama, a ima svijetle oči, podsjeća me na neku špicastu sovu. mislim, kad te pogleda, baš te pogleda.
na kraju svakog časa nam malo priča. sve je to u nekom informativnom, uniseks, politički korektnom i krajnje nenametljivom fazonu.
sjedi malo ukoso u odnosu na nas, priča tiho, isprekidano, kao da svaku riječ toliko vaga da mu sa zakašnjenjem ispada iz usta. malo se ljuljuška kad priča, zapravo me podsjeća na dijete koje se cima naprijed-nazad i opravdava za neki belaj.
khm...sada su praznici...khm...puno se slavi, jede i tako....
...a za to naše...je li...khm...slavlje...milioni životinja su...khm, je li...ubijeni...
i priča tako o energiji te masovne smrti koja prati naše fešte, o nenasilju kao osnovi civilizacije, sve polako, sa vrlo malo kontakta očima.
ja tu i tamo nešto provalim, babe se, naravno, prve nasmiju.
on me pogleda u oči, smije mu se, a hoće da ostane ozbiljan, jer je in da zoun.
kad zamislim sebe u situaciji tičera, vidim koliko je taj zoun potreban.
rad sa ljudima, ovakvim i onakvim, svakakvim, koji ti dolaze zbog nečeg što ti znaš a oni tek treba da nauče, to je teren na kojem je sve moguće, a odgovornost nekako uvijek učiteljeva.
valja obuzdati svo znanje, potrebu da ga haotično dijeliš, odvrnuti pipu u skladu sa vremenom, mjestom, situacijom, pažljivo dozirati, uvijek svjesno birati... oči su tu izdajice.
a njemu oči gore, hipnotišu.
valja obuzdati želju da hipnotišeš. valja vjerovati u slobodu volje, u nenasilje, u razvoj svijesti, u ljude. treba povjerovati da su zavođenje i manipulacija smetala na putu istine, bilo koje, bilo čije.
valja se uzdržati od potrebe da izmanipulišeš muža, djecu, prijatelje, roditelje, kolege. valja vjerovati da ljudi mogu koegzistirati bez uzajamnog zloupotrebljavanja.
valja povjerovati da ti možeš preživjeti bez zloupotrebljavanja drugih.
izgleda da ovdje vrijedi ona - ko zna, zna.
ja bih dodala:
ko ne zna, osjeća.
ko ne zna, naučiće, ko ne osjeća, osjetiće.
ko osjeti znanje i spozna osjećanja, na kraju samo veliča i jedno i drugo.
u svijetu punom neznanja i bezosjećajnosti, veliko znanje i velika osjećajnost jasno odudaraju i nerijetko stvaraju probleme.
diplomatsko lice postaje a must have. kombinacija ega, znanja i osjećanja je bomba kratkog fitilja. bez adekvatne sigurnosne mreže, u slučaju eksplozije, meso popada po glavama građana, a uz malo (?) truda, sve može izgledati kao umjetnički performans.
to bi u prevodu značilo da je galilej umjesto "ipak se okreće!" trebao reći
"zemlja je...khm...okrugla...i moguće je khm...da se eventualno...khm....akhhhhhmh okre.. khmmmrrmmm će..."
kad se moj joga tičer sastane sa drugim tičerima na konferenciji joga tičera negdje u indiji, mogu da se popričaju bez iskašljavanja. na par mjesta mogu i ja.
u međuvremenu, nema odmora dok traje obnova.
prodajem ego, '77 godište, havarisan, može i u dijelovima.
bila sam na jozi, pa sam se slučajno našla u merkatoru i tamo slučajno našla moon boots koje osobito potrebujem. i to na sniženju.
obamrla od užitka toplih nogu, donesoh na kasu čizme u kojima sam došla, mrske izdajice. hodam, a lupketam nekako čudno o pod, ne znam koje mi je stopalo desno a koje lijevo, osjećam se silly i liberated i relaxed i super.
bazakam tako, tražim drugaricu, naletim na kapu boje lavande.
priča o kapi:
ne nosim svakakve zimske kape. bilo je par pokušaja, ali sam se osjećala kao da nosim brkove - strejndž.
nosim samo jednu, crnu, što sam je platila masnih 25 maraka u legendovom butiku u nikšiću, potpuno neplanirano, obzirom da sam se oblačila uglavnom na pijaci. model je čudan. kao vrh pada na četiri vode, a donji rub treba da se prevrne, jer se samo tako ukaže logo brenda. ali meni tako glupo stoji. kad je navučem onako prosto, i ništa ne prevrćem, poklopi mi i sinuse i uši i vrat i fino mi napravi glavu i ne svrbi me po čelu.
crna kapa, kao što znamo fifti sents i ja, ide uz sve.
ne razdvajamo se tako već...nekih...desetak godina. jedne zime je nestala i hodala sam gologlava.
prošle zime je stradala od misteriozne kiseline koja progriza stvari koje nesmotreno ostavim u gepeku. rašila sam je da je izvrnem, nisam je sašila, dođe zima, ja nemam kape i tako...dakle kapa išju je veri important i posibli lajf tretening kondišan.
bazam u svojin novin mun butc, kad kapica boje lavande. oblika na četiri vode, sve četiri krute, spolja pletena, iznutra mekana. na glavi - kao i stara, samo slađa. više ne ličim na svetogorskog monaha, haru mata haru, sad ličim na one zimske face koje polijepe po DM-u kad zaladi.
sticajem okolnosti, baš danas ponesoh veliki pleteni šal, mliječno tirkizan kao pasta za zube, te dobazah do kase sa lavanda kapom, kaladont šalom, kariranim pantalonama i niđe veze sportskim fajerflaj čizmacima. na sve to sam imala cvjetnu torbu, i tako sam sebi vesela bila, tako drugačija od onog što inače nosim, i premda to nikom drugom ne znači ništa, osjećala sam se sjajno.
zapravo, konačno mi je bilo toplo i ugodno.
ponavljam stalno da ne volim zimu. mislila sam da je do nje, a sad vidim da je do hroničnog nedostatka opreme za zimu. svi moji izleti na olimpijske planine su bili svojevrsne egzibicije, manifestacije, umjetničke instalacije. prvo skijanje poslije rata dolazim na planinu u kombinezonu tamarine mame iz osamdesetih, kao luda lokica, zadrigla violeta popadić, te ginem na prači zamalo ubivši dijete.
kako mi je to bilo posljednje skijanje, dođoh na bordanje, odnosno sunčanje u pamučnoj trenerci sa pet pari štrampli, te uzeh da probam bord. povezah još jednu jaknu preko guze da se trenerka ne skvasi dok padam. i tako, kao četvororučica u mont pelenama, seriozno pristupam problemu stajanja na dasci dok pored mene proježđuju elegantni rekreativci, lete kulerske kike, skupocjene jakne i krznene kape, oko mene, vanzemaljskog pigeca u teheranu. postoji dokumentacija, slike, užas.
ja sam toliki turista u sopstvenom životu da nemam vremena ni za ono po šta turisti dolaze.
zima se voli kad se ima oprema. ja zapravo ne mrzim zimu, to je moje saznanje, a to je važno i lijepo saznanje u zemlji u kojoj zima ima svoje mjesto pod suncem, u našim životima, u životima ljudi koje volimo.
ostatak dana sam provela kuvajući. upala sam drugarici u ispomoć, dolaze gosti na večeru, a djeca plaču, šmrču, časa ne daju. ja na raspustu, vremena ko pljeve, podarih dušu i tijelo, pa i sve pripremismo, i goste dočekasmo, i posjedismo, i ispratismo. provela sam čitav dan sa mužem, ženom, dvoje djece, te njihovim roditeljima, osjetila svu gužvu, kenjkanja, remećenje planova i miješanje generacija, zabavljala sam penzionere na način koji možda ne stoji snahi, ali svakako stoji njenoj drugarici, jela tortu od krompira, i na kraju od fine tete, muževe mame, dobila:
- a jel mogu ja da pitam snahu za vaš broj?
penzioneri.. obožavaju kad ih zezaš. služim tortu, a govori gospođa: mom mužu tanko skroz, ne smije on puno. svako neku svoju dozu hoće. pitam drugaricinog tatu: koliki komad da vama odrežem?
po obrazu, kaže on.
(kontam, šta sad. klasična sačekuša starije glave mladoj nadobudnoj personi, upakovana u osmijeh)
odrežem komad dostojan milanske manekenke, bar po njegovim mjerilima
jel to po obrazu, smije se i čudi, crveno mu lice, sav se cakli
ovo je po nalazu, izmišljam fol uz pomoć Svevišnjeg, smiju se svi, stending ovejšns, dvije nesvjestice i tako to..
kad ljude ubodeš humorom ili se okrenu prema tebi, ili od tebe, nema sredine. penzionerima i meni ide dobro, samo Bože zdravlja!
dolazim kući i ustanovljavam da se Šubi nije demonstrativno ispišala na trosjed. igramo se ne samo zbog griže savjesti već i iz prostog užitka. zagledam je u njušku, oko, uvo, šapu, savršena je. prelijepa je. moja mačka je jedna prelijepa, prelijepa životinja, pametna i svoja, pravi dar.
i bolja je prema meni nego što sam ja prema njoj.
krenuh da proguglam konopljino ulje. nakon epizode "na rubu znanosti - konoplja", ne izlazi mi iz glave. završih na sajtu - newsmart.me. tako sam se osjećala kad sam otkrila sensu.
ničim izazvano, sjetih se biljane ristić. kao dijete sam je voljela. nema više imitatora. nema više takvih emisija. a žena poput biljane, isto tako nema. koja riba, čovječe. koji imitator, koja perrrsoooona.
