pig from spejs

evo simpatičnoga testa za utvrđivanje boje vaše aure.

radi samo u internet eksploreru:

http://www.davesbrain.ca/aura/index.php


eto, pa javite rezultate, da vidimo možemol se družit.

ili turbo folk?

aj ćuz turbo folk.

na veliko iznenađenje shvatih da se uopšte ne sjećam njega.
sjećam se svojih vizija njega, i situacija kada im se pokazao suprotan.

negdje, u pozadini mojih očekivanja, strepnji, nada, pitanja, on je sigurno nešto mislio i nešto činio, on je bio nekakav voljiv čovjek, samo ja nemam pojma o kome se tačno radilo.

zanimljivo kako se isti obrazac odnosi i na porodicu i na ljubavi. ali dobro...ako nešto treba da postane moje, i logično je da ga po sebi mjerim, za sebe prilagođavam, da mi fino bude.
ovo razmišljanje o povezanosti, neosporivom suživotu čestica od kojih smo napravljeni, me je dovelo do obrtanja postavke u - kako ja mogu da se prilagodim ovoj cjelini kojoj pripadam. da se opustim, prepustim i uštimam u fino gibanje stvari, da me nose struje, a ne moja haotična koprcanja samo da bi se bilo alternativnom.

dok kritikujem druge, razotkrivam sebe, nekad ukapiram poslije par rečenica, nekad par riječi, kao na primjer juče.

kažem ja mom novom drugu, glede upoznavanja neke šarmantne cice - ...ma znaš šta ti trebaš...

pa stadoh

...ne trebaš ništa, opusti se i uživaj...

kad se ljubica prizove pameti u sred tejk ofa, ic a ledžit rizan tu selebrejt.

aaaa, iskezi se drug, čekam je šta će, a ona povuče ručnu!

šta ću, kad sam faca. i kad se zeznem, opet sam faca. faca si kad te vide i malog i ružnog i tužnog, pa porasteš, proljepotaš se i razveseliš se pred svima. ne tajeći ništa. ne radeći ništa čudno. ne trošeći nikakve pare.

Dios mio, šta sam sve od ljudi pogrešno očekivala! ja sam zahtjevna bič u janjećoj koži, u janjećoj kožnoj jakni. moj pogled je dovoljan da se ljudima steški. sve mora biti jasno i logično, i samo ja iskrivljujem pravila.
i to što puno dajem, samo me napravilo MMF-om ljubavi. ljuljnem petsto milijardi kad je najteže, pa te uzmem u vječno dužništvo.

odo, odo u pokorne sluge, odo u skrušenost, odo vam u pičku lepu materinu... :)

a baš sam bila faca. i kad sam griješila.  


:)

veza sa majkom je biološka neumitnost. dođeš iz kikice materine na ovaj svijet, i tamo te zatjeruju, da nestaneš. nazad u fabriku ljudi. jedini izvor čovječanstva. holly pussy, zar ne zaslužuje hram, neki što ga se pristojni ne stide?

fakat su se muškarci razmilili ko mravi. sve oko nas falusoidno. još su mene, ženu, uvjerili da je feminizam glupost, izdala sam žene prije nego sam se zapitala vatafakazgoingona? mislim da me spasila latentna milosrdnost prema muškarcima, pa i im opraštam što ne znaju, ali to ne znači da je feminizam glupost. 

i tako mi nebesa poslaše na prevod eseje o feminizmu, sve sam skontala, pokajala se za sva blebetanja, i fakat počela da primjećujem da su se ne samo zadali, ovi muškarci, nego i pretjerali. maltretiraju žene, svašta im rade, svete žene, plodonosne žene, pa super, najbolji način da samog sebe istrjebiš je da pokokaš žene!

a ove žene što prežive, i rađaju, oblikuju ljude koje rađaju. prvo žene, pa porodice. porodica su ljudi bliski majci i djetetu. čak i ako majke dalje u životu nema, uloga koju ima kroz sam čin rađanja je već nenadmašiva i neuporediva. otac ne mora biti ni prisutan, ni živ! posluži i smrznuta sperma. njegovo difoltno prisustvo uključuje samo genetski materijal, što je mnogo, ali biološki . oca, kao figuru koja oblikuje ličnost, svako negdje nađe, ako ga već nema u svom biološkom.

kad ispipavamo ovaj svijet, kao slijepci, jedna nam šaka pada na mamu, jedna na tatu (odnosno fadr figjr), da spoznamo jin i jang, noć i dan, plus i minus, muško i žensko. i te spoznaje na početku života prirodno klize kroz sve naredne godine, kao dugi pipci na koje životna iznenađenja imaju manje ili više uticaja, zavisno od toga koliko si svjesno prisutan i raspoložen za ažuriranje načina na koji živiš. nije čudno i da umreš sa traumom jednako jakom kao onog dana, u dalekom djetinjstvu, kada se dogodila. a ponašanje oca i majke dobija konotacije u slijedećem društvenom nivou, komšija, rodbine, društva, i sve dok ne postaneš svjestan "vanjskog svijeta" roditelje posmatraš kao "d vej tingz ar". i sve ćeš u životu prvo upoređivati sa onim što već znaš, svojom porodicom.  

rana svjesna mladost je obilježena time čiji si i iz kakve kuće dolaziš. od porodične situacije zavisi da li će čovjek ući u društvo kao socijalni slučaj ili nova nada. hoće li nosati aparatiće za zube, svirati klavir, ili će biti pothranjeno i istraumirano.

i osnivanjem svoje porodice, što se dešava ranije u primitivnijim zajednicama, dijete već stiče ulogu roditelja. "dijete" jer se radi o čovjeku koji još uvijek nije sposoban posmatrati stvarnost samostalno, oslobođen subjektivnosti djetinjstva, prvih dana, odnosa sa majkom, ocem, ranih trauma. nekad se odrasli ljudi u osjetljivim situacijama ponašaju kao razmažena djeca. odjednom ne gledaš u tridesetogodišnjaka već petogodišnjaka koji se duri i šuta stvari, pa ne znaš da li je komično, ili jezivo. ne treba biti ni veliki stručnjak pa zaključiti da bi valjalo razmisliti o događaju u djetinjstvu koji iza toga stoji, i riješiti se toga, poravnati.

mogućnost ravnanja zavisi od raspoložive opreme. sa jedne zavisnosti se skida drugom. otisne se čovjek od porodice u nekom pravcu, fizički, duhovno, kombinovano, i kako više uči i razvija svijest, tako mu se širi paleta novih ovisnosti, onih za posvetiti čitavo svoje biće, volju i misli. svi se mi nekom bogu poklonimo, i ateisti ti bi tako rekli kad bi znali da se tako kaže :)  

porodica ne mora biti savršena, šta god to značilo. mislim da je dovoljno samo da pravilno komunicira. kao noga, na primjer. bolje ružna noga u kojoj pravilno kola krv, nego lijepa bez krvi, oduzeta. povezanost članova porodice u smislu biološke ljubavi je alat evolucije. na višim nivoima nema ograničenja u smislu "ne može se niko voljeti kao porodica", ali koliko ljudi uopšte krene putem Ljubavi. čini mi se da većina devera sa posljedicama nedostatka ljubavi. onaj potomak loze koji prekine začarani krug, prevaziđe svoje traume i svom potomstvu pokaže ljubav u njenoj istinskoj, blagotvornoj i čudesnoj formi, biće potomak koji evoluira lozu. a taj bi svič otprilike bio kao furati četvrtom osamdeset i ubaciti u rikverc. zastrugati do kosti po porodičnim temeljima, starim, trulim, okamenjenim, kao stubovi pod venecijom. resetovati situaciju. reći, ovo nije način, ovo je ista priča, stara ploča, himna miliona, i svim svojim bićem odbijam njegovati tako nazadnu tradiciju. udahnuću, izdahnuću, pokloniću se kao vječni sluga životu, radosti, razumijevanju, oprostu, susretljivosti, empatiji, širiću to na ljude oko sebe, pokazivaću to svojoj djeci, kupaću time svoje roditelje, braću, sestre, rođake, i slučajne prolaznike. jer znam da je sve drugačije pogrešno. ko to zna, treba da uzme mikrofon u ruke i to objelodani. kad bi svi govorili naglas šta žele, prije bi se našao neko da im želju ispuni. ljubav je već među nama  i stalno utiče na naše postupke i misli. naše misli i postupci ne komuniciraju, duh ne komunicira sa tijelom, ne komuniciraju ljudi međusobno. svi smo tu, sve su uloge i prilike tu, a istinska komunikacija opet rijetka.

jesam li mogla ovo sažetije?

ko prvi komunikaciji, njegovo je carstvo nebesko?

današnji dan mi je počeo kao u noćnoj mori od prije mjesec-dva. znači sanjala sam neko ludilo, i jutros me je to ludilo snašlo. znala sam da će prije ili kasnije doći ne baš tako sjajan dan, samo sam se nadala da to neće biti zbog neke moje greške.

porodične stvari imaju tendenciju da bivaju zatrpane, što i nije normalno. vucaramo jedni druge kroz sudbine, majke šikaniraju kćerke, oci karaju sinove, svi smo stalno neki medijatori između pakla jedan, pakla dva i nasluta raja, u koji svi potajno vjerujemo, ali ga nikad ne spominjemo.

nađe se čovjek u situaciji da uzme porodični mikrofon u ruke i progovori o tajnama, slutnjama i strahovima, ali ga često prepusti glavnoj pričalici, ko god to u familiji bio. a pričalice najčešće nisu iz redova najpametnijih, pa su teme za komunikaciju obično nepovezane sa stvarnim potrebama članova obitelji.

komunikacija je dvosmjerna veza između tačke a i tačke b, čak tačke ce, i dačke de, te svih ostalih tačaka raspoloženih za interakciju. ako štab ne komunicira, kamo se to rasipa čudesna energija sinergijskog djelovanja ljudi u krvnoj vezi...pa šta to radimo...pa svoji smo...pa ne mrzimo se!

biološke ljubavi mi je pun kufer. i svih ostalih difoltnih ljubavi koje bi trebale dobiti otkaz, i ustupiti mjesto aktivnim ljubavima, ljubavima u realnom vremenu, ljubavima u praksi.

ajmo mi sad lijepo u ovoj porodici prvo da se upoznamo!
moja se raspukla ko zreo nar, a mi smo to nekako sebi objasnili kao normalu. fina smo kuća nevrdles. svi se mi volimo i tu smo jedni za druge, samo se slabo poznajemo. ne uživamo jedni u drugima, ne vjerujemo u iste stvari. pa kad nešto sumnjamo, strah nas da pitamo, ne vjerujemo jedni u druge kako treba, često kao da nismo rod.

i to je neki obrazac. moja generacija sad treba uzeti mikrofon i reći, dosta je ovoga. od sada, ima da pričamo, i da se držimo zajedno, i ponašamo kao jedna ozbiljna, pametna, i povjerljiva porodica, a ne kao sumanuti miks odraza očeva, majki, baba i deda, dalekih predaka i poštara. nekad neko treba biti glas svijesti, slatki plod porodične loze, razlog zbog kojeg je deda jeo govna, otac koru sa drveća, nečije će postojanje objasniti i rat i mir i zločin i kaznu, svaka porodica dobije svoj tiket za raj.

ali ga svaka ne prepozna.  

učlanila sam se u neku društvenu mrežu, postavila tri fotografije i ispunila upitnike o sebi, idealnom partneru i interesovanjima. za nepunih 24 sata me je pregledalo više od 200 muškaraca, sviđam se otprilike svakom trećem, imaju od 20 do 45 godina.
inbox mi je dupke pun poziva na ćaskanje, a pozdravne rečenice služe kao prvi filter na kojem padaju mnogi.

trenutni favorit: gdjesba ljubice...

listala sam muške, listala sam ženske, minimum informacija o sebi (o čemu bismo pričali! - objasni mi aleks iz BL), idiotske slike, loše, loše...nije ni čudo što mi je prolazno tako dobro.

na kraju me najviše zanimaju oni sa slikom delboja ili zorana radimilovića.

enihau, zaključak ostaje isti - društvene mreže su naporne.

krupan, crn, lijepih usana i lijepih zuba, jak, pouzdan, sposoban. lijep iz svakog ugla, duša mu lijepa. ima lijep osmijeh i tople dlanove u kojima se djeca gube.
hoda stabilno, vlada pokretima, ima široka pleća i fine miške mišićave. širok vrat i jaku vilicu, pravilan nos i pametne oči. drage oči.

razumije fiziku, razumije hemiju. smeće baca u kantu, ali ne i hranu. voli životinje. voli sport. vozi auto sa pogonom na sva četiri točka. najradije pije vodu. sve je oprostio i majci i ocu. rijetko gleda utakmice. piški sjedeći i voli da čita u wc-u.

oblači se ležerno, a picani odijelima. nosi dobre cipele. jede dobru hranu. pazi šta priča, pazi šta radi.
zna biti domaćin, zna pratiti situaciju. uvijek pomaže, zna ostati hladne glave, nikad ne pada na fore.

voli svoj posao. dobar je u tome što radi i ne boji se probati nove stvari.

poštuje i sebe i druge. spava kao beba.
ima savršeno lijepa i zdrava stopala. redovno reže nokte. nosi lijepe gaće, voli da se kupa go i slobodno razmjenjuje emocije.

miriše na lagane muške parfeme, more i kožu. ima zarazan smijeh. zna kada je dosta. lako prašta. ne žuri, i ne kasni, uvijek je na pravom mjestu u pravo vrijeme. dobro podnosi alkohol. zna da pleše, voli da pleše. njeguje prijateljstva, širokogrud je, iskren i odan. borilačke vještine su od njega napravile pacifistu. teškog uživaoca ljepote života. voli da putuje, da otkriva egzotičnu hranu, raduje se različitostima, sa lakoćom upoznaje ljude.

voli pamuk, lan i vunu. voli kuću, i okućnicu i kućanicu. voli svoj rahatluk sa osobitim žarom, voli da kuva za prijatelje i pravi fešte. zna zaspati na nezgodnim mjestima. jede čim se probudi. voli da zove na fiksni. voli da zrači kuću.

liječi se biljem, vozi bicikl, uči strane jezike. dobar je vozač. pravilno diše.


...u kratkim crtama. 

šaka muslija sa suvim voće, mlijeko da ogrezne, i par minuta u mikrovalnu na low, da se postepeno zagrije i proključa.
dodati hladnog mlijeka da se kaša razrijedi i ohladi dovoljno da ne poništi med.
pola kašičice cimeta, četvrtina kašičice mljevenog đumbira, i puna kašičica meda.

za ovih desetak godina koliko živim u sarajevu kao odrasla osoba, najteže su mi pali ljudi koji su trebali završiti neku visoku školu, a nisu.

ko je navikao u svojim mladalačkim danima da pljuje po diplomi i nadoknađuje neznanje životnim iskustvom, teško se toga riješi, čak i ako do te diplome ivenčali dođe.

ako se o nečemu raspravlja, vole davati definicije, mada ne budem sigurna da znaju definiciju definicije.

znanje daje mir. da mi je ujutro ispit iz kibernetike jedan, kibernetike dva, kung fua i fizičkog, Boga mi bih se preznajala vascijelu noć. da je ispit iz dva plus dva, spavala bih bolje nego što ću noćas. (pu, pu, šta rekoh!)

a znanje ko znanje, voli da je potvrđeno, ocijenjeno i ovjereno, pa se onaj bez diplome uvijek trudi više od onog sa. duboki su kompleksi ponikli međ ovim ljubopitljivim narodom, i da nije bilo rata...eh, da nije bilo rata, sigurno bi bilo drugojačije.

ali don't think about past...forgive and forget...

sada, u sadašnjem trenutku, znanje skače po glavi. upicanjeno, kompilirano, precizirano, kroz sito i rešeto provučeno, a ljudi opet više ubleharavaju po ovoj internetskoj biblioteci nego što kupe znanje.

nema veze, ljudi ima i gdje je znanje i gdje je sve ostalo. svaki čovjek svašta zna, a notorni alkoholičar bez zuba i predstave kad se okupao mi večeras kaže - već trideset godina ja tvrdim da mi nismo sami u svemiru. ne znam jesi li čula ili pročitala, otkrili su novi sunčev sistem, ali manji od našeg. i jako je vruće, kažu plus sedamdeset.
a ako daždevnjak može da preživi na minus četrdeset, nolišni, ko kaže da tu nema života!

da me mama vidi sa kim sam večeras pričala, rekla bi voistinu jarabi, s kim se ovo moje dijete druži!
sutra bi se uredno pomolila za čitav svijet, za nesrećne i bolesne, za uboge i ostavljene, ponesena dubokom hrišćanskom ljubavlju prema svim sestrama i braći.

kada bi čovjek sve znao i sve shvatao ni od čega ne bi zazirao. ni sam čim se ne bi nadmetao.
ova moja mačka sve zna i sve shvata. i travka dole u parkiću sve zna i sve shvata, ali je čovjek taj koji prve mačiće u vodu baca i kosi travu da otjera zmije. ovaj koji sve zna bi se divio tome što diše, i tome što ustaje, i onome što ne diše, a postoji, i ne ustaje, a postoji, i ne nosi kravatu i ne zna tablicu množenja ali postoji, divio bi se stvorenom, stvorenjima i stvarnosti, beskrajnim mogućnostima, beskrajnom nebu, beskrajnom svemiru, beskrajnoj vodi, vatri, zemlji i vazduhu, beskrajnim radostima i beskrajnom bolu.

tako sam skontala. zato se furam da sve znam i sve shvatam :)

ovi goran navojec

pesto od žare je apsolutni hit proljeća 2012. hvala luzi na ideji, tri dana vikendovanja smo se davili u pestu, pa sam nabrala kesu za ponijeti, sinoć ga zblendala, i evo sad pojedoh, četvrti dan za redom...

ukus je čist, ne asocira ni na kakvu pogrešnu travku, boja je predivna, dobar je i sa bademima ili orasima umjesto pinjola, žara zdrava, besplatna, ma sjajno.

stoga preporučujem svima da se počaste oduševljenjem i naberu pola kese žarinih vršaka.

žaru kratko obariti, pomiješati sa sjeckanim orasima/bademima/pinjolima, uljem, parmezanom,
može bijeli luk, ali i ne mora, može maslinovo ulje, ali može i neko drugo.

žao mi je što to nisam i ranije probala.

ne dozvolite da se to desi i vama i vašim najmilijima.

napravite pesto, do the right thing.

p.s.
na vikendici nije bilo blendera pa se sjeckalo i služilo sa njokima. bilo je super.
kući sam izblendala, pa sam dobila gustu pastu intenzivno zelene boje. dodatno ulje i toplina rezanaca su istopili pastu, super izgleda.

tako da bih možda za njoke preporučila ručno sjeckanje, a za pastu blendanje.

uživajte, znam da oćete.

bila sam tri dana i dvije noći kod prijatelja na vikendici, a osjećam se kao poslije sedam dana odmora.

vrijeme je, suprotno svojoj recent praksi, proticalo sporo.
vikendica je divna. svaki detalj na svom mjestu. drveće, cvijeće, grmlje, kapija, terase, a tek unutrašnjost...zapravo je savršena.

joga, stoni tenis, roštilji, sačevi (fali mi slovo između "č" i "ć"), gitare, cvrkut ptica, ljudi, dijete, veselje, pješačenje, uživanje u pejzažima...proizvodnja enormne količine smeća, prežderavanje sprženim mesom, prosipanje pića, ostavljanje hljeba da se suši, neke istine o zajedničkom životu...

i uprkos činjenici da i u posebne dane odmora unosimo brige koje nas inače muče, niko nije želio da se sjebava. svima nam srca i dalje, konzistentno i asinhrono, teže sreći.

dobijam jutros poruku sa nepoznatog broja. neko me pita kakvo je to pokazivanje, viđena sam kako se grlim sa muškarcem, i to zgodnim, a na javnom mjestu.

zapade mi za oko ovo "i to zgodnim"
nego kakvim?

pitam ko je, kaže - paparazzo.

hm, paparaco sa dva z. to je ili neka peka ili neka seka.

i tako me slučajna poruka baci u cjelodnevno lingvističko razmatranje.
neformalnost privatne komunikacije između dvije osobe je pokazatelj bliskosti.
ko šalje poruku:

"Draga ženo, molim te da preuzmeš našeg sina iz vrtića, ja ću biti na sastanku putem conference call-a u Energoinvestu sa klijentima iz Massachusettsa." 

"trzni malog", "etme", "valja", skraćenice, premalo detalja, šturost komunikacije se ušunja okolokole pa na mala vrata, i očas posla ljudi više nisu bliski, već nesposobni da komuniciraju.

isto tako, previše kulture izražavanja asocira na feniranje pred spavanje, odnosno nemogućnost opuštanja uz svoje najdraže.

važno je da ljudi pričaju, najnormalnije, o svemu što im se dešava, i da se pažljivo slušaju. što ste prisniji, to se pažljivije slušate. a ne ovo kao mi, pretpostavljamo šta će izaći iz tuđih usta, pa i potpunim strancima završavamo rečenice, kao da na svijetu nema iznenađenja, kao da nećemo rasti, mijenjati se.

počesto je poteško isplivati kroz debeli kajmak podrazumijevanja, pretpostavljanja, neslušanja, svrstavanja, kritikovanja unaprijed, ali lijepo je ajnštajn rekao - postoje samo dva načina da se živi - da ti ništa ne predstavlja čudo, i da vidiš čudo u svemu.

meni su ovi dani bili čudo, nisam se prejela, prepila niti prepušila, a nisam se ni prenauživala jer vidim da mi u stanu fali cvrkut, što znači da moram po još.

tanti baći e čao, čao a tuti :)

probudim se jutros, srk kafica, pa do tate u radnju da mu utipkam fakturu, pa do druga mog starog, da bahnem, nešto da otprintam, i usput podijelim mladi luk iz bašte.
samo što bahnuh, završih na velikoj terasi u ležaljci sa dva palačinka od heljde i kremom od špinata. ajme....
i pokafenisasmo, i izjogirah se na terasi, na komadu vještačke trave, bome ko na prostirci. i upadoh u gužvu i čuh novi bend na radiju, i dokopah se kuće, pa reko prvo da jedem, pa ćemo dalje.

dakle:

pola somuna
na jednu stranu krem sir (vindija lajt je super)
na drugu humus (leblebije u teglici iz DM-a + ulje + limun + tahini + b.luk)
pa šnitice dimljenog tofua (DM)
pa tri lista zelene salate i šaka sjeckanog mladog luka, i totalno nevegetarijanski big džajent štrc tomi majoneze!

inače, tata me je jako obradovao rekavši da mogu slobodno od magaze napraviti sebi atelje. u najskrivenijim i najprljavijim mislima zamišljam kako sam probila prozore prema voćnjaku i dvorištu, kako mi pirka vjetar a ja doziram nekim roletnama vako ću, nako ću, oko mene konci, lonci, mašine, mašne i ostalo, od poda do plafona, svaki detalj napravim od svih stvari koje u ovom stanu, u ovom šupčiću svijeta, samo smetaju i djeluju suvišno.

i tako poletna dobih da prevedem izvještaj o nepravilnostima na suđenjima za zlostavljanje žena u ratu. pa ti bidni prevodilac. pa kad se probudiš reci sebi kako ćeš zaraditi recimo 50 KM.
jel "danas mislim tuđe misli na stranom jeziku", ili "danas šijem torbu na kojoj ću zaraditi pedeset maraka".

poslije terasne joge me je opet obuzela umirujuća logika. od svih šnajderica grada čikaga, ja ću vjerovatno najbolje pomoći ovim posmatračima suđenja da iskomuniciraju svoja zapažanja. ja ću se zadubiti, skontati ko je kome šta rekao, potruditi se da sve bude na vrijeme i kako treba, pa je i red da meni to stigne.

zar je čudno što u slobodno vrijeme žderem pozitivu ko ozebo sunce? :)

jedva sam iščekala da svane jutro. popila kaficu, ispekla proju, spakovala joga prostirku, kremu za sunčanje, i zbrisucnula sa mojim novim drugom na hrešu. ajme meni majko moja draga...

kažem sinoć drugu mom starom na telefon "zagrliću drvo, druže...grliću ga pola sata...pa ću se baciti na zemlju, pa ću grliti zemlju jedno sat..." smije mi se drug, tačno me razumije.

dan konačno savršen, topao, vozikam strasno prema ekofuturi, briga mene što je saputniku muka od moje žudnje.

ništa se ne čuje, samo ptice i ponekad šuma. šumi šuma od vjetra, ptičice se zadale, nema nikog, samo mi i domaćini ekofuture, u radovima. jedan čita knjigu na suncu, digao noge na stolicu i uživa.

naštimasmo se pored sjenika, vruće, trik majice, on se proteže i rasteže, a ja čekam da mi se proja slegne da "pozdravim Katu".

ijao, kad sam skinula patike i stala na bosa na zemlju!

ijao, kad sam prostrla prostirku i legla da se opustim...zzzzzP! - opuštena.
čak i misli izgledaju dalje nego inače. u ušima ptice, iznad mene plavo nebo, tačno nije normalno koliko je dobro kad je oko tebe sve normalno!

po programu se prepoučuje pet puta odraditi katu pranam. ali kako jednom krećeš desnom, a slijedeći put lijevom nogom, nekako mi godi da zaokružim na šest, pa sam taj šesti uradila sporo, zadržavajući se desetak udisaja u svakoj od poza.

fali mi riječi da opišem kako je godilo.

kad sam legla na kraju da se opustim, i počela disati "jogijevski", kao da sam po prvi put to uradila kako treba. vježbam već neko vrijeme nečujno disanje, ali je to borba sa potrebom da šištim, potreba je još uvijek tu.
danas, gore, nije bilo te potrebe. vazduh mi je ispunjavao stomak, pluća i prsa kovitlavo, kao dim, nečujno, u pravoj količini u svakom trenutku, bila je dovoljna tek kap koncentracije! oduševljena sam...volim jogu jer brzo daje rezultate. u kombinaciji z naravo, još brže.

ponijela sam foto aparat, i sensu, ležimo na ćebetu, gledamo u nebo, a ja čitam afirmacije sa zadnje korice svom novom drugu, svom novom rekreativnoskeptičnom drugu rugalici. posljednja kaže:

Uživajte u prirodi - prepustite se plavetnilu neba, zelenilu krošnji, divnim cvjetnim mirisima i veselom cvrkutu ptica.  

upravo uzviknuh protežuć se.
tako je moja pokojna baka voljela da je zovem.

mama je u renoviranju stana stigla do faze tabirenja po stvarima. juče smo filozofski razmatrale ljudsku potrebu za gomilanjem.
moja teorija je da hoćemo da nam je udobno i ugodno i da imamo "sve" za "sve". a životi nam nomadski, pa stalno negdje nešto pakujemo, nosimo, selimo, preseljavamo. fino ti je, kažem joj, pomogla ona žena što je živjela u našem stanu, bila te dovela na nulu. i eto te, deset godina kasnije, triput isprazniš, opet puni ormari!

ih, trinaest su me dana iseljavali! - progovori vaga ponosito.

sad zove da mi ispriča šta je našla među stvarima pokojne bake Ruže. dobila je valjda u kolektivnom centru za izbjeglice neku dječiju posteljinu od koje je sašila sebi spavaćicu. sve rukom. a zlatne je ruke imala baka, na njenoj sam singerici (eh, da mi je sad, 'bem ti rat!) naučila staviti konce i okretati kotur. naučila me da vezem, pletem, heklam, predem, i eto, kaže mama, na koga ti je to što šiješ - na baku! pa da...logično...radoholičarski mazohizam kao recept za katarzu mi je vjerovatno na drugu baku, no o tom potom (hahaha, bad grandma - good grandma routine).

kaže mama, na dnu spavaćice ima izvezeno jedno malo prase, i dva leptirića!
hahahhaha - bakača moja!!! uzviknuh

i sjetih se prve, korjenske čakre, kojom smo povezani sa instinktima, precima i naslijeđem. donji uštek u kolektivno (ne)svjesno, genetika, proširena vena meets pleasures of ručni rad.

blago onom ko je od svojih predaka lično pokupio znanje. baš ne treba praviti gluposti pred djecom, djeci stalno treba pokazivati dobre folove.

hvala baci na svim dobrim folovima, pokoj joj duši, laka joj crna zemlja, i na ponos joj ja bila.

ništa što prethodne generacije znaju nije za odbaciti, a vještine od kojih smo nezavisniji nas čine slobodnijim, kreativnijim, samopouzdanijim. a kako god okrenemo, vraćamo se prirodi.
a za naše bake se uglavnom može reći da su bile v sodelovanju z naravo! bilo bi je lijepo imati živu u ovim godinama.

 


 

nekad se planete poslože tako da dvoje ljudi dovedu do ludila - istovremeno ih i privlače i razdvajaju. uz dužno poštovanje sebi i svima ostalima, ljudski je pronaći različite kvalitete u različitim ljudima. božanski je pronaći ih sve u jednoj osobi, pa ko vjeruje, ima i ta.

u nekim kombinacijama planeta štošta nije kako treba, ali jesu intimni odnosi. s obzirom da se sadašnjica masovno muči sa govnetom i polnim organima, očito je da nam se podsvijest još koprca u najnižim čakrama i da put do srca ide preko nižih potreba. nije teško iskomunicirati nešto kroz hranu ili seks, svi jedu i svi bi se guzili, da prostite, pitanje je kako bi se stvari odvijale u posne dane komunikacije iz stomaka, srca, grla ili glave. 

po mom iskustvu, veze u kojima sam sve dubine svojih nakana komunicirala kroz seks su "na javi" bile...ne baš tako sjajne. ali slast je to, i nije teško žabu u vodu, istina. tako mi se dogodilo da bih svog dragog antiprotivnog muškarca prvo dovela u intimno, golišavo stanje, pa tek onda započinjala priču. sve mimo određene vrste settinga je budilo sve one druge aspekte koji samo vrebaju priliku da naprave belaj. naravno, sve su to šaše za opake znajše, ali ja mlada on blentav, deverali smo kako smo znali sa glavama koje su eto baš tako, vatrene hujale sa vihorom, i nije se moglo odmaći dalje van sigurnog ostrvca opako kompatibilnih planeta.

a ima i čudnih kombinacija, on voda ja vatra, na primjer. rak je bio seksi do ludila, a ribe je bio genijalan do ludila. ali voda ima neke vatri neshvatljive manevre, pa vatru ili ugasi ili od vatre proključa. pa me je pomalo bio i strah, kao da ne osjećam da mi je iza svega prijatelj. a opet, sa njima je taj mentalni seks bio predivan, ribe su me kontale, ribe su osjećale šta ću da kažem prije nego sam i sama znala, ribe su rekle nešto zbog čega sam ja trebala pomisliti nešto pa reći nešto sasvim suprotno, i tu me sačekale. mislim da nema veze na koju si čakru napecan, kad napecan plivaš gdje te vuku.

zemlja mi je teško pala. zemlja od vatre ne može da proključa, samo da pocrni. malo pijeska oblikuje vatru, mimo toga...ali svejedno nađeš opravdanje da mučiš sebe i druge, mazohistička samogužnjava.

poslije ove guzne i ove polne čakre dolazi stomačna. kotlovnica. školska kotlovnica sa remzom u glavnoj ulozi, vari, okreće, premeće, čuva, drži, melje, stomak je raja, stomak je drug, pazi svoj stomak, voli svoj stomak, ne trpaj svašta u svoj stomak, bla bla..
pa pleksus, pluća, disanje, srce, srčana čakra, tek si u njoj čovjek, iz nje voliš tako da drugi to i osjete. tako da drugi to i osjete!

pa grlena čakra, centar riječi, glasa, zbog koje ljudi ne mogu da kažu šta žele i osjećaju, iz koje pjevaju, zbog koje ih boli vrat...kamo frajeri iz viših nivoa!
...

svi smo morali upasti jedni drugima u neke uloge. vjerujem da postoji paralelna stvarnost u kojoj su svi svakome srodne duše, u ovoj se još uvijek jedni drugima zamjeramo. da ne vjerujem, ne bih ni pokušavala da oprostim i zaboravim...još sa mjesecom u raku...pfff


nego,
kako vam zvuči muškarac blizanac u podznaku strijelac?