pig from spejs

ptica što ljubi zvijezde

19.02.2013.

srećan nam put!

sve se ovo ovdje vrti oko Sarajeva. i počelo je tako što sam u redakciji efm radija čula da zoka piše neki seks blog na blogger.ba, te tako i ja postah skoro pa devetogodišnji bloger koji će, evo, na izdisaju svoje prepričavajućke etape, shvatiti koliko je veliko i važno na primjer bilo ono ".ba".

Sarajevo. Bosna. Bosna je naša, njihova, svačija i ničija, prkosna od sna, bla bla...bosna je na kraju šizofrenično eterično biće čija te neuhvatljivost plaho nervira, a priroda opija. ona Bosna koja je utkana u čvorove moje duše je Sarajevo, čak ni čitavo ono, već djelići, komadići dovoljni da se ispuni jedna sudbina, jedna duša, jedna ja. komadića ne fali, usfali duše.

sve se ovdje vrti oko duše, izgleda, čeknimo, čeknimo, nije li Sarajevo baš sinonim za to, tu neku dušu dobru kao rijetko dobro vino, tu neku posebnu finoću koja se ne rađa nigdje drugo već tu, u Bosni, pa eto u Sarajevu, pa ima i toplinu, i širinu, i nekakvu spremu za bijeloga svijeta.

ovo je kao neki kotao života i smrti, kad ključa, ključa konkretno, kao vruć puding, i kad ključaju govna, baš naprave svinjac, a kad ključa dobro, raspuše se ljepota naša kao maslačak, pa one sjemenke polete i preko sedam mora i sedam gora, na sve krajeve svijeta, da tamo daleko dušuju melodiju tople, lijepe bosanske duše.

o Bože moj....

i prokleti i blagosloveni smo. al do jaja.

razmišljam o pojavi sitne duše. šta to uopšte znači, da duša može biti sitna?

velika duša, mala duša, sitna duša, bezdušnost... surovost.

negdje na toj skali osciliramo, velike duše opkružuju sve kao dobre majke, kao dekica koja se prostre na livadu i sjedenje na travi pretvara u piknik, velike duše su toplo obojeni zidovi, možda nekad davno, prije ratova, a možda i u sred rata, one su tiha podloga za one koji vide, po njima se gazi, po njima miševi kolo vode...velike duše žive u prirodi, sa prirodom, uz umjetnost, životinje, različitosti, i bez takvog habitata postaju, kao i svi mi, samo blijede verzije samih sebe, poput zapuštenih životinja u kavezima. potencijalno sjajni, realno žalosni.

došlo je vrijeme za rad, red, i disciplinu, a ta ideja ovdje još nikako da zaživi. vlada se zafrkava, ali vladu na stranu, raja slabo radi, nema osjećaj vlasništva, valjda je u ludilu tom svom negdje izgorila potvrda o vlasništvu nad ovom Bosnom, nad pravom na dobar život, ugasila se motivacija koja pokreće na sirovi rad.

skoro je deset godina da sam se vratila u Sarajevo, i tek sad spoznajem koga sam zahvaljujući njemu upoznala. Sarajevo mi je dalo savršeni posao, bez štele, konkurs iz novina, i ljubav na prvi pogled između mene sa diplomom na ćirilici i pokrivene poslodavke. đe to ima. nigdje, kažu naši što se survaju iz skandinavskih zemalja poluludi od hladnoće. nema nigdje da se najnormalnije znaju običaju drugih vjera, nema nigdje ovakvih izliva emocija i sevdaha i zajebancije i bola, dovoljno ruralni da budemo jedinstveni, i dovoljno urbani da bjelosvjetske face dolaze nama. kinezi nešto slabije. bilo je radnjica, ali valjda potpadnu pod uticaj, završe u kafani, ili na moru, umjesto da vrijedno rade, pa ti miki odluči, il si cvrčak il si mrav.

cvrčak, cvrčak, hljeba i igara, naći će se uvijek dobrih duša da sve umekšaju, i skrenu u pravom pravcu.

zbog sarajeva sam vidjela ameriku, maleziju, italiju, holandiju, upoznala sve, od starih horsaša do premijera i kraljeva, i tek sad, kad smo odrasli, vidim da poznajem umjetnike, muzičare, glumce, pjevače, voditelje, majstore, taksiste, ministre, i da se svakom mogu obratiti ako zatreba. ne znam baš da li bih istu slobodu imala da sam ih upoznala gdje drugo. servilni smo mi po difoltu, nudimo se i kad to ne mislimo, zavaljujemo se kao najveće naivčine. ko zna znanje, taj zna da halali, ko ne zna, ovom prvom pravi posao.

satić kuca tika taka, svako jutro budi đaka...

učenje, škole, katastrofa. ali nazire se svjetlo na kraju tunela. lično poznam sjajne ljude koji rade na tome da djeca odrastaju zdravo i sretno. navijam za reformu obrazovanja, to je glavni prioritet!

moje znanje prolazi kroz proces materijalizacije. imam pune ruke posla, u svakom smislu. imam vremena za ljubav i za rad. sa ostalim sve rjeđe i kraće eksperimentišem. valjda sam više naučila od čega sam dobra a od čega ne. povuče me ta duša bosanska da budem nečem podloga, da budem muzika u liftu, da oplemenjujem uvo turbo folkera i zvučim isprazno kad Boćeli uđe u lift. da budem detalj koji će putniku namjerniku ovo mjesto učiniti prijatnijim. da budem fina nenametljiva ćelija organizma. ali prc. organizam je trenutno bolestan, traži se nanotehnologija, ekspresna rekonstrukcija najedenog tkiva, nikakve hipi ćelijice neće pomoći ovom frankenštajnu od države da postane pristojno biće, već timski rad stručnjaka posvećenih stvaranju zdravog društveno-geografskog organizma. agresivna dobrina, to je jedino rješenje. to je posao nove generacije, djece rođene iza rata. naša agresivna dobrina je bila globalne prirode, kad nas je rat razaslao da svjedočimo zblanutim strancima o crvenom pasošu, vikendicama i ljepotama neke male zemlje na balkanu. imali smo mi svoje misije, i mnoge smo živote dotakli ovom zemljom, i ovim gradom, pa i tim ratom. koliko smo samo ljudi rasplakali i ganuli pričama o dobru i ljepoti i životu. jer, bilo je dovoljno zamomčiti se ili zadjevojčuriti u prijeratnom Sarajevu da se ne stidiš svog manira, gdje god se našao.

ko je ostao u ratu, bio je u ratu, i žrtva je rata sve dok rat još uvijek u njemu živi. a rat se mirom izbija, i radom popravlja, ali srećnim radom. radom sa dušom.

opet duša..a hranilice duše presušuju. muzej zatvoren, kultura grca u besparici, propadaju arhivi, kinoteka, a prosječan 30-40-godišnjak svira kurcu. zato više ne pišem. ne mogu da me, u ovoj starosnoj kategoriji, uhvate sa kurcem na usnama, da prostite. to je otimanje hljeba od usta (ili eto kurca od usta) onima koji od toga, nažalost, žive. često čujem "nema svako sreću da...", pa nema, nema niko svaku sreću, ali ima neku svoju. alergična sam na kukanje poslije Sarajeva, ovu postojbinu kompleksa žrtve, sa opsadom kao krunom od trnja.

majčina je ljubav najposebnija, majci hvala.

živi, zdravi i sretni bili!

pig from spejs


volimo

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
166616

Powered by Blogger.ba