pig from spejs

ptica što ljubi zvijezde

28.12.2016.

Kako se ono ubacuje pjesma

tri i po godine da sam otišla iz sarajeva. tim odlaskom sam po peti, šesti put ostavila sve i krenula ponovo. ne baš sasvim iznova, imam neke ljude u beogradu, ali u selu nisam imala nikog. sve te godine, svi ti prijatelji, drugari i poznanici su ostali negdje, kod kuće, da piju, vesele se, brinu i tuguju bez mene. opet sam stranac, "ona što je doselila", iako je to moje selo, tatino selo, pa da mi je prvi put, opet tu pripadam. fejsbuk je postao neizbježan za svakodnevni, nenametljivi kontakt. šta ima kod mene, šta ima kod tebe. ja sam tu možda i najaktivnija. slikam putovanja, a putujem mnogo, slikam selo iz hiljadu uglova, sva godišnja doba, a slikam i beograd, uvijek kao turista. izaberem jednu lijenu nedelju, pa se parkiram u centru, i polako knez mihajlovom do kalemegdana. kad dođem u sarajevo, isti sam turista. izaberem neki utorak veče, pa se zguza naguz pronesem ferhadijom i čaršijom, ćurnem u city pub, gledam šta se novo otvorilo, i prijatno se iznenadim. išla sam čak i na vrelo bosne ljetos sama, u dva popodne. i sjela ko gospoja da ručam u restoranu onom glavnom tamo. ni slutila nisam da je onako sređeno i da se naplaćuje ulaz. imam i novu morsku bazu na pelješcu, u malom ribarskom mistu. tamo sam domaća, odem u junu i septembru. proljeće i vrelo ljeto provodim na selu, vrtlarim, posebno volim cvijeće. imam psa, mačke, koke, i ovce. sadimo paradajz, luk, paprike, krastavce, tikvice, ove godine sam posadila patlidžan, bio je divan. bila sam u americi kad su ga napale zlatice. mama i tata su mi sto puta napomenuli kako ništa od tog mog pokusa ne bi ostalo da nisu kupili zlatice. nekad ratujem sa tatom oko zemlje. oko pedlja, doslovno. sve što želim je da zasadim nešto i da poštuje moj zasad. to je tako ozbiljna stvar, da nije čudo što krv padne radi metra zemlje. jednom je pustio ovce na moje mladice, i toliko sam se naljutila da sam se spakovala i otišla za beograd, i plakala u stanu puna dva dana zaredom, umjesto da smo svi uživali na selu kao normalan svijet. selo je divno, nebeski divno. volim da radim sa zemljom, da čekam da proklija sjeme, da njegujem...a branje plodova je pravi spektakl, grand finale, klimaks...drugačije osjećam godišnja doba, osjećam pod stopalima kako se zemlja zagrijava i hladi, i više me ne zatiču smjene iz ljeta u jesen, ili dolazak zime. slikam, sad najviše slikam. sve što sam šila, pravila, sve to sada stoji kao neka vještina na lageru, i kad poželim nešto da napravim, znam i kako i gdje. konačno imam prostora u izobilju, radionicu za grube radove, atelje za fine, imam sve moguće boje, podloge, medijume, četkice, makaze, šljokice, vune svile i pamuke, sve mi pare odoše na to, i na putovanja. putujem ko ciganka. sa sela rakije, voća i povrća, pa svuda ponesi slikarski pribor, pa i na more idem sa šivaćom mašinom, platnima i kutijom za alat i konce. da mi je sve najbolje što skupljam putujući, a skupljam prave delicije, pa je jedini način da ih uživam, i sa drugima dijelim, da ih nosim sa sobom. treba mi kombi. i tako...na fejsbuku bih napisala nešto što liči na post na blogu, pospremim misli i poručim koju mudru, i to mi je nadomiještalo blogovanje. a onda vidim konkurs na buci, nekakve pare daju, ajde reko što da ne, ali je bilo za političku blogerku. ko počnem nešto da filozofiram, ali mi naporno, uslovljena sam, i premda bih se tu i tamo nešto besciljno olakšala, ipak je to svo pisanje u nekom službenijem folu. nisam pobijedila na tom konkursu, ali jesam na sljedećem, poslije godinu dana, na koji se nisam ni prijavila. mislim da su me nagradili za dosljednost ideji, jer kad se konkurs završi, i ta navalica prođe, i tako ostala ja da postujem ko nekakav bikn u prilično gluvoj noći blog sekcije. osvojila sam tablet, baš mi valja. i tako eto..živi se..

pig from spejs


volimo

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
166616

Powered by Blogger.ba