pig from spejs

pig from spejs

ptica što ljubi zvijezde

22.11.2017.

j'tokinimi


21.11.2017.

kad već svako ima šupak i mišljenje

nekad je mišljenje bilo ozbiljna stvar. izda institucija mišljenje, stručnjak donese stručno mišljenje. i to ga donosi ko vreću na ramenu, vuče kroz zapažanja, mjerenja, upoređivanja, kroz sva dostupna znanja, pa na kraju izda, mišljenje.
danas se mišljenje poistovjećuje sa mišlju. ako mišljenje podrazumijeva nekakvo znanje i nekakvo promišljanje, misao je ona ideja u glavi koju verbalizuješ (ili ideja koja dođe nakon što su ti riječi već pobjegle) misao ima i najgluplji čovjek, dok mišljenje baš i ne.
e kad smo misao počeli da zovemo mišljenje, tad je pravo na misao postala pravo na mišljenje, tj. na izražavanje mišljenja, što će se u neke vjerovatno ispostaviti kao zločin protiv čovječnosti.
što je narod neukiji i lišeniji stida, to se pravo mišljenje, glas intelektualaca i mislilaca sve slabije čuje, a što je društvo korumpiranije, to se lakše urušavaju stari autoriteti. što će reći fukara i raja u sredini, sa jedne strane mišljenja starleta i nabrijanih jutjuberki, sa druge strane dosadni filozofi i intelektualci sumnjivog morala i još goreg porijekla. još ako ovi pametnjakovići forsiraju učene knjiške riječi, prosječan insan će se na kraju okrenuti samooprašivanju. tako će izrađati čudovišta, i pravdati njihova postojanja pravom na mišljenje.
treba halaliti taj termin "mišljenje", neka on bude nova riječ za misao, a misao može da označava mišljenje. da priđeš čovjeku punom mišljenja i kažeš, hej, zanima me koja je tvoja misao na ovu temu. misao skroz može da znači nešto polagano, prozračno, produhovljeno, dok je mišljenje kao marširanje, kao neko useljavanje, agresivno je, nameće se. ili sam ja to istripovala. uglavnom, neka zamijene mjesta što se mene tiče, a što se tiče onog mišljenja stručnjaka, ono neka se zove ekspertiza.

20.11.2017.

s puta na put

20.11.2017.

Dino foreva

20.11.2017.

lipo li je, lipo li je

tog proljeća sam odselila iz sarajeva. najteže mi je bilo zbog mačke, hoće li se snaći u prirodi, inače sam odavno bila zrela da napustim garavi i bezvodni olimpijski grad. ništa više od tog grada nisam imala da uzmem, sve moje potrebe su tražile neku prirodu, neki red, neki prostor, neki sasvim drugačiji koncept, i jedino što bih voljela ponijeti sa sobom su prijatelji. pola godine kasnije, kraj avgusta, ja po dogovoru stižem u sarajevo, kod prijatelja, uzimam ključeve od njihove kuće a oni odlaze na more. plan je bio da im preuredim jedan dio, po meni najljepši, polukružnu zastakljenu terasu sa famoznim pogledom na grad. toliko sam bila zaokupljena tim projektom, da nisam jela ni spavala, samo sam dumala, šunjala po obiju i izvlačila sve moguće alate. i dočekala ih sa mora sa ručkom i kućom picnutom za kataloga. u tih desetak dana sam doživjela svašta. prvi dan su mi obili auto i ukrali šivaću mašinu, koju sam donijela da šijem jastuke za sofu koju pravim. javljam njima na moru, ona zove svoju mamu da stavi na bus svoju mašinu, da ja nastavim sa projektom. auto mi obili ko da su vježbali početnika. obje brave provrtio bušilicom, umjesto nešto da klikne ko gospodin, pa obilazi otpade i ključare povr svega. ukratko, izjebala sam se, ali sam se i ushićavala, na kraju sam prosto kljocnula ko zadnja jada. sjedimo naveče na terasi, ta prijateljica i još jedna, obje taze s mora, ozarene, preplanule, predivne, a ja, kao čitavo ljeto mogu kad hoću na more, pa na kraju ne pođoh nikako, a toliko seljenja i smještanja i promjena i uzbuđenja, stigao me umor. reko idem na more ujutro. gdje ćeš. ne znam. s kim ćeš. sama. kaže ova, ako hoćeš u drvenik, da ti damo ključ, a ako hoćeš u raj, onda idi u lovište.
hoću u raj.
dobro, kaže, da javim ivanki da ćeš doći.
i javi ona toj nekoj ivanki, i objasni meni kako da nađem kuću, kaže vozi do kraja pelješca, i kad uđeš u mjesto i vidiš tablu, skreni i vozi tako do drugog kontejnera. e tu skreni i eto te pred kućom.
dobro
i ostatak večeri su obje uglas pričale zaljubljeno o tom lovištu, i bilo je divno za slušat, al malo sektaški, reko dobro ajmo spavat ako hoćete što prije da stignem u to lovište, aj get d pikčr.
sa pijetlovima i ja krenuh, nako polusvježa, mučena, sa opravljenim bravicama prema mostaru. bilo mi žao auta, a mašine nije uopšte. bila je neko kinesko sranje i zajebo se svako kome padne šaka. al eto, to prodaju u sarajevskom bagatu sa svojom naljepnicom.
elem, idem u raj, idem da se razrahatim, sve super, opušta me vožnja, i svrati u mostar i kratak dan, dok sam došla do lovišta već bi pola osam, mrak. septembar je, skratilo se svjetlo, kad sam ušla u misto već je bilo polumračno, a kad sam skrenula po uputama, ubrzo sam se našla na makadamu, okružena mrklim mrakom i šipražjem, bez svjetla na vidiku. kontam lele, đe sam ovo, rekla je biće makadama, ali se ovo baš nešto oteglo. kad u neke op, drugi kontejner, nalazim kuću, valjda je to to. ne znam na koji sprat da pokucam, šaljem poruku prijateljici, kaže saću joj ja reć da izađe, na pravom si mjestu. ne vidim ništa oko sebe, samo osjećaš šum prijatnog toplog vjetrića i miris mora.
i izlazi plavka, žena u godinama moje majke, ali plavka, visoka, zgodna, dobro veče, dobro veče, rukovale se, evo kaže to je taj apartman, otključava neka trokrilna alu vrata, a unutra sve nekako super i zanimljivo. malo mi je tu pokazala peškiri, posteljina, i rekla, ja se ispričavam, počinje mi sulejman veličanstveni.
ma samo vi, ja sam okej.
tad su svi gledali sulejmana i nisam donosila nikakve zaključke na osnovu toga. žena je normala i to je to, i prepustila sam se šunjanju kroz dvosobni apartman, da vidim šta sve ima i gdje se nalazi. moderno je i zabavno uređeno, a iznad sudopere pravougaoni prozor sa pogledom na đardin i na more. u produžetku ostava, a na kraju vrata. druga vanjska vrata, bekdor, izlaz na terasu sa roštiljem. i tu me sačeka najdivniji mogući šum i miris borove šume. makadam je jedan svijet, ulaz u kuću drugi, kuća treći, a izlaz iza kuće četvrti. ne znaš gdje je ljepše. sve je tako mirno, čisto, prozračno i tiho. tišina je duboka, najdublja, i da nema šakala koji derneče čovjek bi ili skrenjavo ili štanco luče mikrokozma on dejli bejzis.
ijaoooo, kakav raj. jeste da je mrak, i da nisam sigurna gdje je koja strana svijeta, i jeste da vidim samo koliko dobaci svjetlost sijalice, ali osjećam svakim svojim molekulom da sam na dobrom mjestu.
zaspala sam u sobi koja podsjeća na bunker. malo je klaustrofobično, zovem je šok soba, kad spavaš svejedno je. kad se probudiš ne vidiš kako je napolju. prozor je mali i uzak i visok i gleda u sjenku borovine, moraš izaći iz sobe i proći kroz dnevnu sobu i pogledati kroz prozor iznad sudopere kakav je dan. a kad kročiš na tu terasu ka šumi, kao da kročiš u superspa bio ekoložik haj end kavijar iskpirijens.
znači ne nosiš gaće. znači ne tuširaš se. treba ti 24 sata da se previdaš na lovištanski, i nakon toga stvari idu same od sebe.
to postane jasno tako brzo, da sam već narednog dana ovim mojim skajpovala "sad vas kontam". o tom mjestu je izgleda nemoguće ne pričati ko sektaš. barem meni ne polazi za rukom da to radim umjereno pa neću dalje. hoću reći da sam tamo našla svoje mjesto. poznata mi je obala i živjela sam na moru i znam razlike između mjesta, a ovo, ovo malo selo, ovaj dragulj povezane izolovanosti, to je bilo baš ono što mi treba.
ivanka i ja smo se slizale za šest dana toliko da je zaplakala na rastanku, a ja sam razbila prilično punu flašicu omiljenog mi parfema, pa je time tješila, ko eto vidiš da sam zapišala, doći ću opet.
i bi tako. u toj ženi sam pronašla srodnu dušu, druga, prijatelja, majku, prosto je moja i ja sam njena, kao da smo davno izgubljena rodbina.
nekako smo nafakali tandem, i čim se spojimo, sve nam ide od ruke i svakolike zadovoljštine se nizaju. to je sramota, u ova nesrećna vremena, pričati ljudima, kako se nas dvije gotivimo. kakvo mi maslinovo uje trošimo, kakav nar jedemo, gdje ga jedemo, kako ga bez gaća jedemo, i kako se sapiramo od sokova voća skokom u najljepše i najčistije, najazurnije more. pa upoznaš Zdravku, lovištansku pravobraniteljicu, kako je od milja nazivam, koja svaki dan piše kolindi i kome već treba, povodom svega što je bitno za njeno lovište - od kemtrejlsa do stanja podmorja i dozvoljenog broja bovi. Zdravka ima kozu kojoj mačetom skuplja hranu po šumi kraj moje terase, a ja ostavljam jestive otpatke po automatizmu, jer i ja živim na selu i znam šta je hrana. zgotivi ona mene ko narodsku ženu, zgotivih i ja nju, a onda se vremenom odmotava kakav je zapravo lik ta Zdravka i kako je njena škrta, mršava, užegla, preplanula pojava puna anđeoske ljubavi. znači lik za dokumentarac "anđeli među nama", to je ona. nikad se ne kupa, uvijek u nekim cokulama, farmericama, tri broja većoj muškoj košulji, malo nekih hipi džidža oko vrata, crna kosa u rep svezana, muškobanjasta sva, ko paučak, nemaš je šta vidit. al osjećaš je. uopšte ne znam kako je izgledalo to naše upoznavanje, sve su to u suštini bili instant klikovi, i ja sam odmah mogla da uplovim u njihovu svakodnevnicu i živim jedan pristojan lovištanski život.
tako volim. domaća u stranom gradu, turista u svom.
to lovištansko more zovem Plodova voda. taj zaliv oko kojeg su kuće našeg malog mista je dug nekih kilometar i po, pa ako kreneš od naše kuće da plivaš do Gospe, statue na ulazu u zaliv, dok odeš i dok se vratiš, tri kilometra. to ako ne varaš, ako ne presječeš.
na plažu se ide nekako spontano, a opet jedni druge pokupimo usput, i zajedno siđemo do mora. ulazi plavka, stavlja peraje, kaže mala hoćeš da plivaš sa mnom, reko hoću.
i buć, buć, krenu ona leđno, joj i ja ću leđno, em sam brza, em mi godi za leđa i vrat. tu i tamo zraknem gdje je ona i dokle smo, i dok se osvrćem primjećujem kako je famozno sve oko mene, svaki molekul vode me miluje, prizor obale je predivan, nebo je preplavo, sve je prosto savršeno, čak ne zamišljam ni klavir sa neba. i susreću nam se pogledi, i obje se sladimo ljepotom trenutka, i činjenicom da je samo jedan u dugom nizu.
isplivasmo mi to, i onda saznah da smo prešle tri kilometra, i kao dobra si ti mala, imaš kondicije, kontam nemam ba, doduše, tad sam radila redovno jogu tako da ipak nije ni da nisam imala, ali eto, iznenadilo me. nekako nisam osjetila. isto kao što 93 nisam osjetila kad smo se penjali do manastira Ostrog, umor je isparavao, i isto kao što se nisam umorila kad sam osvojila titulu prvog vesla Biogradskog jezera. nije bilo takmičenja, ali sam prosto jedina bila suva ko barut i opuštena ko mačka poslije sat veslanja, a muškadija mokra sa upaljenim mišićima, bubaju onim čamcima a ja vamo parkiranje fini rad, ko da konac u iglu udijevam. ovo tek sad ovako posmatram, pa evo vidim fina neka sjećanja, mašala, lijepog je života bilo.
uglavnom, to plivanje je postalo naš thing, i pomalo preziremo brčkatore i sunčatore. nas dvije smo sportiše čiks, ne cvarimo se na suncu, imamo borov hladić da ispušimo i iskuliramo, donesemo kafu pa tu pijemo, i nosimo samo par sitnica. ključ, peškir, cvike. ležaljke, peraje, maske, sve to stoji tu, niko neće ništa ukrasti, ujutro te sačeka, pa si ono baš rahat.
auto nikako ne pališ. zasipaju ga borove iglice i opsjedaju pauci, poslije te iglice čuvam pod haubom, paukove ne toliko.
prekinu me telefon, nemam pojma kako dalje, pa ću ovdje da završim.


Noviji postovi | Stariji postovi

pig from spejs


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
187976

Powered by Blogger.ba