beats by dre cheap

Veliki petak

kaže mama, služba je u pet. u svim crkvama u gradu, ona će u Sabornu, ja ću na Pofaliće. lijep dan, sunčan, u crkvi ni toplo ni hladno, završi se služba, cjelivamo plaštanicu, pa prolazimo ispod nje, dvadesetak staraca, jedna mlada žena u pravoslavno-hipijevskoj suknji, jedan besprijekorno dotjeran muškarac, i ja. puštam penzionere koji se kano gurkaju ka plaštanici, neki pužu, nekima svi govore - ma jok, nemoj ti..valja se sagnut, provuć ispod stola. na prvi aj kontakt starci pričaju šta ih boli, ne znam kad prije saznah da je dedi baba u bolnici i da on sam sve mora. i kako bole kukovi babu koja je tako tipična črč baba sa frizurom i nacrtanim obrvama da sam odmah pomislila na Luzu, i kako bi je ona tačno takvom zamislila. sveštenika tradicionalno ne razumijem, ali znam o čemu se radi, i analiziram kako je oslikana unutrašnjost, Očenaš iskovan u velikom prstenu - lusteru, gledam ukrasne vitice, detalje, uglove, proporcije, velikog Hrista na svodu kupole. temperatura idealna, svjetlost idealna, sunce, miris tamjana i energija bogomolje...hop, završi se. sat vremena je trajalo. sjećam se Velikog petka u nikšiću, išli smo u crkvu stalno, redovno, nismo o tome razmišljali, to se podrazumijevalo. postili smo, pričešćivali se, a za Veliki petak i tri sata bili u crkvi. elem, ovo prođe za čas. prošetaću vilsonovim do kuće, koraka laka, pjevušim u hodu, premda na Veliki petak ni ckrvena zvona ne pjevaju. srećem dadilju, koja inače uvijek sjedi ispred svog ulaza u komšiliku, na klupi potpuno drugog komšiluka, negdje na pola puta. otkud ti...otkud ti...čula sam ti se s mamom...slaba je...kaže ići će u crkvu..kao da sam je probudila...ne pazi se ona...pretjeruje...bla bla, pozdravimo se. od pola sedam sam počela zvati mamu. na fiksni mi se javlja sekretarica, na mobilni govorna pošta. sedam sati, nema je, osam sati, nema je, pola devet, pada mrak, nema je. počinje da me hvata panika, tata je na putu, a ja nemam ključ od stana. ako joj je pozlilo, treba razvaljivat protivprovalna vrata. devet sati, nje nema, od panike mi naviru suze i nestaje mi daha, uvlači mi se užas u crijeva, guglam dokad traje...zar duže od tri sata, zar duže od četiri?...pa nije moskva...nigdje nema svježih informacija o održavanju službe. Veliki petak, najtužniji dan, Veliki petak, ne zvone zvona, Veliki petak, ne služi se liturgija...sve podsjeća na tugu i smrt. od užasa sam izletila iz kuće, tražila je po prodavnicama u nadi da je u povratku svratila pa se zadržala, i kako mi unezvjerenoj na parkingu postaje jasno da je skoro pola deset, da hoću da crknem od straha, zovem tatu...a on kaže...nije to normalno...to nije dobro... nije dobro, govorim ja... pu, jebem ti, kad ja ne mogu s mirom da proslavim ni Veliki petak...govori on dok panično razmišlja, meni zvone uši od toga što je upravo izgovorio, a čujem ujaka miru kako mu govori...Veliki petak se ne slavi, već se tuguje... sačekaćemo još malo, pa ćemo vidjeti, govori tata. hodam ulicom, hoću da vrištim, uveliko je noć, pola je deset, Bože moj, Bože moj...pomozi kako znaš, mada mi je nešto u dubini duše govorilo da se desilo ono najgore. osjetila sam ga duboko, duboko i istinito, odživjela sam agoniju da joj više ništa nije trebalo dodat. fiksni sam nazvala oko 300 puta u nadi da će mi se svakog trena javiti sa riječima - evo, samo što otključah - postaje besmisleno pokušavati, odavno je trebala biti kući, da farba jaja. Bože, kako sve postane poetično kad misliš da je kraj... taman sam ispred zgrade kad zvoni telefon u ruci - mama najbroj. ridam čela naslonjenog na samoposlugu, hvatam dah, jedva čujem kako joj je žao što sam se prepala, dugo je trajalo, čim je izašla iz crkve upalila je telefon... takva razjebana, da prostite, i uplakana sjedoh sa komšijama da trznem nešto ljuto, ne bih li se malo dozvala i iskulirala. pričamo o starcima, kako se stalno neko zbog nekog prepada, što o starcima, što o djeci...u to se začu škripa kočnica i sudar, a dijete od komšija baš u tom pravcu zamače na bicikliću. poletjesmo sa stolica, trčim iza ugla i kontam, Bože moj...Bože moj...dobro je, sve je u redu..hvala Bogu.. ako si se na Veliki petak spremila za crkvu da osjetiš život i smrt, vjeru i nadu, svesrdno se pomoliš, pa evo ti! malo ti je sat? šta kažeš na četiri i po? jel ti to dovoljno dugo? da si išla sa mamom u Sabornu, ništa se ovo ne bi dogodilo, ali bi stajala u crkvi četiri i po sata i slušala o stradanju. danas sam ostarila deset godina. to sam htjela da podijelim.

pig from spejs
http://eraseandrewind.blogger.ba
04/05/2013 01:08