dobar talac

Svijet se dijeli na oportuniste i one druge, običavala je reći moja baba Mirta.
Kako to misliš, bako – pitala sam je.

Pa tako, sine. Na farmi života, jedni muzu, a drugi su pomuženi. Nema slavlja bez smrti. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.

Ali, bako, imedžin ol d pipl…

Baka je više jelou sabmarin, sine, a bićeš i ti jednog dana, daće Bog.

Kad sam se udala, shvatila sam.

Muž je muzao, a ja sam bila mužena. Cijeđeno je iz mene u svim situacijama. Stiskao me je, štipao i gnječio, kao da istiskuje med iz kesice što dođe uz čaj. Cijedio me je kao da ga nije briga šta će biti sa ambalažom. Bacao u pepeljaru da mu šolja ne bi bila ljepljiva, čak i prljavu.

Cijedila su me djeca, sisala me kao kravu, a ja sam uživala, i osjećala, cijelim bićem osjećala, kako je to moja svrha, oduvijek bila, da dođem, da zaslužim taj trenutak kada će moje rođeno čedo da me sisa, da živi od mene. Oh, uzvišenog li stanja, biti majka, ta moć, ta poslastica, ta povlastica!

Isisavala me je i majka, kao da hoće da naplati sve i jednu kap koju mi je dala. Da sam znala, tražila bih da me prebaci na flašicu čim smo stigle iz bolnice. Da sam znala, rekla bih, ne, hvala ti mama na kolaču, sarmi i čistoj posteljini, ali ne treba.

A na poslu, tamo sam bila profesionalna muzara, tamo je svako u radno, a i van radnog vremena, mogao da izmuze unaprijed, na veresiju, na neodređeno i na neplaćeno. Tamo sam se nudila profesionalno kao stjuardesa, ja pružam, jep, dec mi, zategnut sako i širok osmjeh – hepi tu si ju agen!

Moj život je jedan veliki štokholmski sindrom. Jedno veliko sranje sa mnom u glavnoj ulozi, da, jer imam sisu kao niko, i može me se musti i kad se drugima boje rastope, jer, pazi sad ovo – jedna od moje tri životne devize je „ne možeš ti uzeti koliko ja mogu dati“. Hej!

Ajmo još jednom – ne možeš ti uzeti, koliko ja mogu dati.

Paša, izvor je nepresušan. Ima da se našopaš i da zovneš jarane, i familiju, i kući da ponesete, i da ima još!

I onda se čovjek pita kako to, čuj talac se zaljubi u tlačitelja, čuj on je bije a ona ga voli. Čuj to, kako to. Meni to ne može…kako to…fakat…to samo glup…

A prijatelji, ah, prijatelji…

Svijet se dijeli na oportuniste i one druge.

Mislim, pazi ti to, da čovjek kuži kad životinja hrani mladunče, i uskače kao parazit da bi njene žlijezde nastavile da luče. Čisti oportunizam. Jer to je oportunity. Opportunity presented itself. Otvorio se put. U tom beskrajnom gibanju svemira, u preplitanju paralelnih opcija, mogućnosti i scenarija, povremeno se otvori put. Često se otvori put. Ukaže se prilika. Opportunity presents itself. I šta – ništa! Neko se desi da ima sisu, a nekome treba mlijeko!

Tu ljutnji nema mjesta. Šta, uostalom, jedan prosječan svemir može da odgovori na to? Izvini? Oprosti što za tvoju šniclu neko mora da skikne? Izvini što si nekad gore a nekad dole?

Ljutnja je i otrovna i oduzima ti vrijeme, zaista, tu ljutnji nema mjesta.

Ono čemu ima mjesta je savjet nekog mudrog ko te voli, kao recimo bake, koja ti kaže da imaš dvije mogućnosti. Da budeš oportunista, ili ostali.
Ako priželjkuješ treću opciju, ni tam ni vam nego normala, to ne postoji. Život bi ti prošao u strahu da te možda negdje neko ipak muze, u paranoji. Zato ako već nisi onaj koji muze, budi srećna krava. Budi dobar talac.

4 komentara

  1. Dobro napisano, al pomalo pre pesimistično za moj ukus. Ima u životu i normalnih ljudi i normalnih odnosa. Ne često možda, ali ima. Samo, pitanje je, da li si ti navikla da te neko muze pa da ti se to i sviđa… U toj varijanti ćeš i nailazit samo na one koji hoće da te muzu, jer za drukčije i ne znaš.

Komentariši